Kako razlikovati arterijsko od venskog krvarenja?

Arterijsko krvarenje prepoznaje se po jarko crvenoj krvi koja pulsira u mlazovima usklađenim s otkucajima srca. Vensko krvarenje donosi tamnocrvenu krv koja ravnomjerno teče bez pulsiranja. Arterijsko je znatno opasnije jer se velika količina krvi gubi u kratkom vremenu.

Koliko dugo treba pritiskati ranu prije nego krvarenje prestane?

Direktni pritisak na ranu treba trajati najmanje deset do petnaest minuta bez prekida. Ne treba podizati gazu kako bi se provjerilo stanje jer se time ometa stvaranje krvnog ugruška. Ako nakon petnaest minuta krvarenje ne prestane, potrebno je nazvati 112.

Smije li se tourniquet postaviti na bilo koji dio tijela?

Ne. Tourniquet se smije postaviti isključivo na udove — nadlakticu ili natkoljenicu. Nikada se ne postavlja na vrat, trup, glavu, zglob, koljeno ili lakat. Stavlja se pet do sedam centimetara iznad mjesta krvarenja i mora biti širok najmanje četiri centimetra.

Koji su znakovi unutarnjeg krvarenja?

Unutarnje krvarenje prepoznaje se po boli i napetosti u trbuhu ili prsima, modricama bez jasnog uzroka, povraćanju krvi, krvi u stolici ili urinu, slabosti, vrtoglavici, ubrzanom disanju i hladnoj blijedoj koži. Odmah treba nazvati 112 jer se ne može zaustaviti mjerama prve pomoći.

Što učiniti ako nemam komplet za prvu pomoć pri ruci?

Koristite bilo koji čist materijal: majicu, ručnik, šal ili maramicu. Snažno pritisnite na ranu i držite pritisak. Ako nemate ništa, koristite golu ruku. Improvizacija je bolja od čekanja — zaustavljanje krvarenja ima prednost nad sterilnošću u životno ugrožavajućim situacijama.

Trebam li izvaditi strani predmet zabijen u ranu?

Ne. Strani predmet zabijen u ranu nikada se ne smije vaditi na terenu jer može pritiskati oštećenu krvnu žilu i sprječavati obilnije krvarenje. Predmet treba stabilizirati gazom i zavojima oko njega te osigurati da se ne pomiče tijekom prijevoza do bolnice.

Kako otkriti i zaustaviti arterijsko i vensko krvarenje (PRVA POMOĆ)

Kako prepoznati vrstu krvarenja

Arterijsko krvarenje izbacuje jarko crvenu krv u mlazovima usklađenim s otkucajima srca, vensko krvarenje donosi tamniju krv koja ravnomjerno teče, a kapilarno krvarenje pojavljuje se kao lagano vlaženje površine rane. Brzo prepoznavanje vrste krvarenja odlučuje o tome koliko učinkovito možemo pružiti prvu pomoć i koliko brzo moramo pozvati hitnu službu.

Svaki izlazak krvi iz krvnih žila naziva se krvarenjem. Može biti vanjsko, kada krv istječe izvan tijela, ili unutarnje, kada se krv nakuplja u tjelesnim šupljinama ili tkivima. Ovisno o tome koja je krvna žila oštećena, razlikujemo tri osnovne vrste krvarenja: arterijsko, vensko i kapilarno. Svaka od njih ima specifične karakteristike koje je važno prepoznati jer o tome ovisi način pružanja prve pomoći.

Arterije su krvne žile koje nose oksigeniranu krv od srca prema organima i tkivima. Kada dođe do ozljede arterije, krv je jarko crvene boje i istječe u snažnim, ritmičnim mlazovima koji odgovaraju otkucajima srca. Ova vrsta krvarenja najopasnija je jer se velika količina krvi može izgubiti u kratkom vremenu. Čak i ozljeda manje arterije može biti životno ugrožavajuća ako se brzo ne zaustavi, što potvrđuju i smjernice Hrvatskog Crvenog križa za prvu pomoć.

Vene vraćaju krv siromašnu kisikom natrag prema srcu. Vensko krvarenje prepoznaje se po tamnocrvenoj, gotovo ljubičastoj boji krvi koja ravnomjerno teče iz rane bez pulsiranja. Iako je obično manje opasno od arterijskog, ozljeda veće vene, poput natkoljenične ili vene na vratu, može biti jednako smrtonosna. Vensko krvarenje lakše se kontrolira pritiskom, ali zahtijeva brzo djelovanje.

Kapilare su najsitnije krvne žile koje povezuju arterije i vene na razini tkiva. Kapilarno krvarenje najčešća je vrsta i obično se pojavljuje kod manjih posjekotina, ogrebotina i površinskih ozljeda. Krv lagano curi ili vlaži površinu rane i u većini slučajeva prestaje sama od sebe zahvaljujući prirodnom procesu zgrušavanja. Ipak, i kapilarno krvarenje zahtijeva pravilnu obradu rane kako bi se spriječila infekcija.

Usporedba vrsta krvarenja

Tri vrste krvarenja razlikuju se po boji krvi, načinu istjecanja, razini opasnosti i potrebnim mjerama. Tablica u nastavku pruža pregledan prikaz ključnih razlika koje pomažu u brzom prepoznavanju i pravilnom djelovanju.

Karakteristika	Arterijsko krvarenje	Vensko krvarenje	Kapilarno krvarenje
Boja krvi	Jarko crvena	Tamnocrvena do ljubičasta	Crvena
Način istjecanja	Pulsira u mlazovima	Ravnomjerno teče	Lagano curi ili vlaži
Razina opasnosti	Vrlo visoka — životna opasnost	Umjerena do visoka	Niska
Brzina gubitka krvi	Brzi, obilni gubitak	Postupni gubitak	Minimalni gubitak
Pritisak u žili	Visok (sistolički)	Nizak	Vrlo nizak
Mjera prve pomoći	Direktni pritisak, tourniquet	Direktni pritisak, podizanje uda	Čišćenje rane, zavoj
Samo prestaje	Ne — zahtijeva intervenciju	Rijetko kod većih vena	Da, obično unutar 5-10 min
Pritisak se vrši	Iznad rane (prema srcu)	Ispod rane (od srca)	Direktno na ranu

Direktni pritisak i podizanje ozlijeđenog dijela tijela

Najjednostavnija i najvažnija mjera za zaustavljanje krvarenja jest snažan direktni pritisak na ranu čistom tkaninom ili gazom, u kombinaciji s podizanjem ozlijeđenog dijela tijela iznad razine srca.

Direktni pritisak na ranu osnovna je tehnika zaustavljanja vanjskog krvarenja i trebao bi biti prva reakcija svakog pružatelja prve pomoći. Postupak je jednostavan, ali zahtijeva odlučnost i brzinu djelovanja. Prema smjernicama Mayo Clinic za prvu pomoć kod teškog krvarenja, pritisak treba biti stalan i dovoljno jak da zaustavi ili značajno smanji istjecanje krvi.

Odmah nakon uočavanja krvarenja potrebno je uzeti čistu tkaninu, gazu ili bilo koji dostupan čist materijal i snažno ga pritisnuti na ranu. Ako nema dostupnog materijala, može se koristiti i gola ruka, ali uz svijest o riziku od prijenosa infekcije. Pritisak treba biti stalan i dovoljno jak da zaustavi ili značajno smanji istjecanje krvi. Ne treba podizati tkaninu kako bismo provjerili je li krvarenje prestalo jer se time ometa stvaranje ugruška.

Ako se prva tkanina natopi krvlju, ne treba je uklanjati. Umjesto toga, preko nje se stavlja nova tkanina i nastavlja s pritiskom. Uklanjanje natopljene tkanine moglo bi odvojiti ugrušak koji se počeo formirati i pojačati krvarenje.

Podizanje ozlijeđenog dijela tijela iznad razine srca dodatna je mjera koja pomaže smanjiti krvarenje. Gravitacija smanjuje pritisak krvi u ozlijeđenoj žili i time usporava istjecanje krvi. Ova metoda posebno je učinkovita kod krvarenja na udovima. Ozlijeđenu ruku ili nogu treba podignuti što više, a unesrećenog postaviti u ležeći položaj.

Kod ozljeda nogu, ispod potkoljenice ili natkoljenice može se staviti jastuk, torba ili smotani komad odjeće. Kod ozljeda ruku, ozlijeđenu ruku može pridržavati sam unesrećeni ili mu je možemo osloniti na povišenu podlogu. Ova tehnika ne primjenjuje se ako postoji sumnja na prijelom kosti jer bi pomicanje moglo pogoršati ozljedu.

Kako napraviti kompresijski (tlačni) zavoj

Tlačni zavoj zamjenjuje ručni pritisak na ranu i omogućuje pružatelju prve pomoći da oslobodi ruke za druge zadatke. Pravilno postavljen kompresijski zavoj zatvara ranu, vrši stalan pritisak i pomaže zaustavljanju venskog i manjeg arterijskog krvarenja.

Kompresijski zavoj, poznat i kao tlačni ili pressure zavoj, jedna je od najvažnijih tehnika prve pomoći za kontrolu krvarenja. Ovaj zavoj koristi se kada sam direktni pritisak prstima nije dovoljan ili kada pružatelj pomoći treba osloboditi ruke za pomoć drugim ozlijeđenima. Hrvatski Crveni križ u okviru svog osnovnog tečaja prve pomoći podučava primjenu kompresijskog zavoja kao temeljne vještine.

Postupak izrade kompresijskog zavoja sastoji se od nekoliko koraka. Prvo se na ranu stavlja sterilna gaza ili čista tkanina. Preko gaze se postavlja jastučić koji služi kao izvor dodatnog pritiska — može se koristiti neraspakirani zavoj, smotak gaze ili čak kamenje umotano u tkaninu. Zatim se preko jastučića čvrsto omota elastični zavoj ili traka tkanine.

Zavoj se omotava spiralno, svaki novi sloj prekriva otprilike dvije trećine prethodnog sloja. Pritisak treba biti dovoljno jak da zaustavi krvarenje, ali ne presnažan da potpuno prekine cirkulaciju u dijelu tijela ispod zavoja. Provjera je jednostavna: ako prsti ispod zavoja postanu plavi, hladni ili utrnuli, zavoj je prečvrst i treba ga malo olabaviti.

Nakon postavljanja zavoja potrebno je redovito provjeravati stanje. Prsti ili nožni prsti ozlijeđenog uda trebaju ostati topli i ružičaste boje. Unesrećeni treba osjećati dodir na prstima. Ako se pojave znakovi poremećene cirkulacije, zavoj treba olabaviti, ali ne uklanjati.

Važno je naglasiti da kompresijski zavoj ne zamjenjuje liječničku pomoć. Čak i ako se krvarenje uspješno zaustavi, unesrećeni treba biti pregledan od strane liječnika kako bi se isključile dublje ozljede i osigurala pravilna obrada rane.

Tourniquet — poveska kao posljednje sredstvo

Tourniquet (poveska) koristi se isključivo za teška, po život opasna arterijska krvarenja na udovima kada direktni pritisak i kompresijski zavoj ne uspijevaju zaustaviti krv. Primjena tourniqueta zahtijeva odlučnost jer nepravilno ili nepotrebno postavljanje može uzrokovati trajno oštećenje tkiva.

Tourniquet je traka ili pojas koji se čvrsto postavlja oko uda iznad mjesta krvarenja kako bi se potpuno prekinuo dotok krvi. U medicinskim smjernicama tourniquet se smatra posljednjim sredstvom za zaustavljanje krvarenja na udovima, ali u situacijama masivnog arterijskog krvarenja može biti jedini način da se spasi život. Istraživanja objavljena na Mayo Clinic stranicama o tourniquetima u traumatologiji potvrđuju da pravilno primijenjen tourniquet značajno smanjuje smrtnost od teških ozljeda udova.

Tourniquet se postavlja na sljedeći način. Traka se stavlja najmanje pet do sedam centimetara iznad mjesta krvarenja, nikada direktno na zglob, koljeno ili lakat. Traka treba biti široka najmanje četiri centimetra jer uže trake uzrokuju veće oštećenje tkiva. Traka se zateže dok krvarenje potpuno ne prestane. Ako se koristi improvizirani tourniquet od tkanine, kroz petlju se provlači štap ili sličan predmet koji služi kao poluga za zatezanje.

Nakon postavljanja tourniqueta obavezno je zabilježiti točno vrijeme postavljanja. Ova informacija zapisuje se na čelu unesrećenoga, na samom tourniquetu ili na papiru koji se stavlja u džep ozlijeđenog. Vrijeme je ključna informacija za liječnike koji će preuzeti daljnju skrb jer tourniquet ne smije ostati na mjestu dulje nego što je nužno.

Tourniquet se nikada ne smije olabaviti ili ukloniti izvan bolničkih uvjeta. Uklanjanje tourniqueta na terenu može izazvati naglo ispuštanje toksina iz oštećenog tkiva u krvotok, što može dovesti do zatajenja bubrega i srčanog zastoja. Tu odluku donosi isključivo liječnik u kontroliranim uvjetima.

U kućnoj ljekarni tourniquet se može nabaviti za otprilike 10 do 25 EUR, ovisno o modelu. Profesionalni modeli poput CAT (Combat Application Tourniquet) smatraju se zlatnim standardom i preporučuju se za komplete prve pomoći u vozilima i kućanstvima.

Kada nazvati hitnu službu na 112

Hitnu medicinsku službu treba pozvati odmah kod svakog arterijskog krvarenja, kod krvarenja koje se ne može zaustaviti unutar deset minuta, kod znakova šoka, kod sumnje na unutarnje krvarenje i kod ozljeda glave, vrata ili trupa.

Mnogi se u stresnoj situaciji pitaju trebaju li nazvati hitnu pomoć ili mogu sami zbrinuti ozlijeđenog. Postoje jasne situacije u kojima je poziv na broj 112 obavezan i ne smije se odgađati.

Broj 112 treba nazvati odmah u sljedećim situacijama: kada krv pulsira ili štrca iz rane (arterijsko krvarenje), kada se krvarenje ne smanjuje unatoč desetominutnom direktnom pritisku, kada je ozlijeđeni blijed, hladan, zbunjen ili gubi svijest (znakovi šoka), kada postoji sumnja na unutarnje krvarenje, kada je rana na glavi, vratu, prsima ili trbuhu te kada je ozlijeđeni dijete ili starija osoba.

Prilikom poziva na 112 važno je dati jasne i točne informacije. Potrebno je navesti točnu lokaciju, opisati što se dogodilo, koliko je osoba ozlijeđeno, kakvo je stanje ozlijeđenoga i koje su mjere prve pomoći već poduzete. Dispečer će dati daljnje upute i po potrebi uputiti na dodatne korake dok ne stigne tim hitne pomoći.

Do dolaska hitne pomoći potrebno je nastaviti s mjerama zaustavljanja krvarenja, držati ozlijeđenoga u ležećem položaju, pokrivati ga kako ne bi izgubio tjelesnu toplinu i razgovarati s njim kako bi ostao pri svijesti. Nikada ne treba davati hranu ili piće ozlijeđenome s ozbiljnim krvarenjem jer može biti potrebna operacija u općoj anesteziji.

Unutarnje krvarenje — nevidljiva opasnost

Unutarnje krvarenje nastaje kada krv istječe unutar tijela bez vidljivih vanjskih znakova. Prepoznaje se po neizravnim simptomima poput boli, otekline, blijede kože i znakova šoka. Ova vrsta krvarenja zahtijeva hitnu medicinsku pomoć jer se ne može zaustaviti mjerama prve pomoći na terenu.

Unutarnje krvarenje jedna je od najopasnijih vrsta krvarenja upravo zato što nije vidljivo golim okom. Krv se nakuplja u trbušnoj šupljini, prsnoj šupljini, zdjelici ili unutar mišića, a ozlijeđeni može izgubiti značajnu količinu krvi prije nego što se pojave očiti znakovi. Smjernice Svjetske zdravstvene organizacije o prevenciji i liječenju ozljeda i rana naglašavaju važnost prepoznavanja nevidljivih krvarenja u hitnim situacijama.

Najčešći uzroci unutarnjeg krvarenja jesu tupe ozljede trbuha i prsa, pad s visine, prometne nesreće, sportske ozljede te određena medicinska stanja poput pucanja aneurizme ili perforacije čira na želucu. Kod prometnih nesreća unutarnje krvarenje može nastati čak i kada na tijelu nema vidljivih rana ili modrica.

Znakovi koji upućuju na unutarnje krvarenje uključuju: bol ili osjetljivost u području trbuha ili prsa koja se pojačava, napetost ili tvrdoću trbuha, modrice koje se pojavljuju bez jasnog uzroka, povraćanje krvi ili sadržaja koji izgleda poput taloga kave, prisutnost krvi u stolici ili urinu, osjećaj slabosti i vrtoglavice, te ubrzano i plitko disanje.

Pružatelj prve pomoći kod sumnje na unutarnje krvarenje treba odmah nazvati 112, postaviti ozlijeđenoga u ležeći položaj s blago podignutim nogama (ako nema ozljede kralježnice), ne davati mu hranu ni piće, pokrivati ga kako bi se održala tjelesna temperatura i pratiti stanje svijesti i disanja do dolaska hitne službe. Unutarnje krvarenje ne može se zaustaviti mjerama prve pomoći jer su oštećene žile nedostupne izvana.

Znakovi šoka uslijed gubitka krvi

Šok nastaje kada tijelo izgubi toliko krvi da organi više ne dobivaju dovoljno kisika. Rani znakovi uključuju ubrzani puls, blijedu i hladnu kožu te osjećaj žeđi, a kasni znakovi uključuju konfuziju, pad krvnog tlaka i gubitak svijesti. Prepoznavanje šoka jednako je važno kao i zaustavljanje krvarenja.

Hemoragijski šok stanje je u kojem gubitak krvi uzrokuje nedovoljan dotok kisika organima i tkivima. Odrasla osoba ima u prosjeku oko pet litara krvi, a gubitak od jedne litre već može izazvati šok. Djeca i starije osobe mogu razviti šok i pri manjem gubitku krvi.

Šok se razvija postupno i ima prepoznatljive faze. U prvoj fazi tijelo pokušava kompenzirati gubitak krvi ubrzavanjem rada srca. Puls postaje brz i slab, koža blijeda i hladna, a ozlijeđeni osjeća žeđ i nemir. U ovoj fazi krvni tlak može još uvijek biti normalan jer tijelo preusmjerava krv iz perifernih dijelova prema vitalnim organima.

U napredovaloj fazi šoka krvni tlak počinje padati, disanje postaje brzo i plitko, ozlijeđeni postaje zbunjen i dezorijentiran, a koža poprima sivo-pepeljasti ton. Prsti i usne mogu poplaviti. Ozlijeđeni može postati agresivan ili apatičan, što je znak da mozak ne prima dovoljno kisika.

U završnoj fazi šoka, ako se ne pruži pomoć, dolazi do gubitka svijesti, prestanka disanja i srčanog zastoja. Ova faza je često nepovratna čak i uz medicinsku intervenciju.

Mjere prve pomoći kod šoka uključuju: nastaviti zaustavljati izvor krvarenja, postaviti ozlijeđenoga u ležeći položaj, podići mu noge dvadesetak centimetara iznad razine srca (protuudarni položaj), pokriti ga dekom ili odjećom kako bi se spriječio gubitak tjelesne topline, razgovarati s njim i umiriti ga te ne davati mu hranu ni piće. Ove mjere ne liječe šok, ali mogu usporiti njegovo napredovanje do dolaska hitne službe.

Sadržaj kompleta za prvu pomoć

Pravilno opremljen komplet za prvu pomoć trebao bi sadržavati materijale za zaustavljanje krvarenja, zaštitu rane i osnovnu imobilizaciju. U Hrvatskoj je zakonom propisana obveza posjedovanja auto-ljekarne u vozilu, a preporučuje se imati komplet i u kućanstvu.

Dobro opremljen komplet za prvu pomoć može napraviti razliku između života i smrti u hitnim situacijama. Za zaustavljanje krvarenja komplet treba sadržavati nekoliko ključnih stavki. Mayo Clinic preporučuje detaljnu listu materijala u vodiču za opremanje kompleta prve pomoći.

Sterilne gaze u različitim veličinama osnova su svakog kompleta. Preporučuju se gaze dimenzija 10x10 centimetara i 5x5 centimetara, u pojedinačnim sterilnim pakiranjima. Elastični zavoji širine 6, 8 i 10 centimetara služe za fiksiranje gaze i izradu kompresijskog zavoja. Ljepljive trake različitih širina koriste se za manje rane i fiksiranje zavoja.

Trokutasta marama ima višestruku namjenu: može služiti kao zavoj za imobilizaciju ruke, kao improvizirani tourniquet ili kao kompresa. Zaštitne rukavice od lateksa ili nitrila obavezne su jer štite i pružatelja pomoći i ozlijeđenoga od infekcije. Škare s tupim vrhovima omogućuju sigurno rezanje odjeće i zavoja.

Dodatni korisni predmeti uključuju: antiseptičke maramice za čišćenje okolnog područja rane, hladni oblog za smanjenje otekline, izotermijsku foliju za sprečavanje pothlađivanja, jednokratne plastične rukavice, pinzetu za uklanjanje stranih tijela te masku za umjetno disanje.

Auto-ljekarna propisana hrvatskim zakonom mora sadržavati sterilne gaze, elastične zavoje, trokutastu maramu, flastere, škare, rukavice i upute za prvu pomoć. Kompletnu auto-ljekarnu moguće je kupiti za 15 do 30 EUR u ljekarnama, drogerijama i specijaliziranim trgovinama.

Za kućanstva s djecom ili starijim osobama preporučuje se prošireni komplet koji dodatno sadrži digitalni toplomjer, tourniquet, dodatne sterilne gaze veće površine te popis hitnih brojeva. Komplet treba čuvati na pristupačnom i svima poznatom mjestu, izvan dohvata male djece, te redovito provjeravati rok trajanja materijala.

Krvarenja kod djece i starijih osoba

Djeca i starije osobe posebno su ugrožene pri krvarenju jer imaju manji volumen krvi, slabiju sposobnost kompenzacije i veći rizik od brzog razvoja šoka. Posebna pažnja i brza reakcija ključne su za ove dobne skupine.

Djeca imaju značajno manji volumen krvi u odnosu na odrasle. Novorođenče ima samo oko 300 mililitara krvi, a dijete od pet godina oko 1,5 litara. To znači da gubitak koji bi za odraslog bio umjeren, za dijete može biti kritičan. Djeca brže razvijaju šok, ali istovremeno imaju sposobnost duljeg kompenziranja gubitka krvi ubrzavanjem pulsa, što može maskirati ozbiljnost stanja.

Kod djece je osobito važno ne paničariti jer dijete reagira na strah odraslih. Mirno i odlučno djelovanje pomaže smiriti dijete i omogućuje učinkovitije pružanje pomoći. Kod manje djece kompresijski zavoj treba prilagoditi veličini tijela, a pritisak treba biti razmjerno blaži nego kod odraslih.

Starije osobe suočavaju se s drugačijim izazovima. Koža starijih osoba tanja je i krhkija, krvne žile manje elastične, a sposobnost zgrušavanja krvi može biti smanjena, osobito ako osoba uzima lijekove za razrjeđivanje krvi poput varfarina ili novijih antikoagulansa. Kod starijih osoba čak i naizgled neznatna rana može dovesti do dugotrajnog i upornog krvarenja.

Dodatno, mnoge starije osobe uzimaju lijekove za snižavanje krvnog tlaka ili beta-blokatore koji mogu maskirati rane znakove šoka poput ubrzanog pulsa. Zbog toga je kod starijih osoba potreban pojačan oprez i nadzor čak i kada se krvarenje čini kontroliranim.

Najčešće pogreške pri pružanju prve pomoći za krvarenja

Nepravilno pružena prva pomoć može pogoršati stanje ozlijeđenoga. Najčešće pogreške uključuju nedovoljan pritisak na ranu, prerano uklanjanje zavoja, nepotrebno postavljanje tourniqueta i davanje tekućine ozlijeđenome u šoku.

Jedna od najčešćih pogrešaka jest nedovoljan pritisak na ranu. Mnogi pružatelji prve pomoći boje se pritisnuti previše jako, misleći da će ozlijeđenome uzrokovati bol. Međutim, snažan i stalan pritisak neophodan je za zaustavljanje krvarenja. Bol je privremen, a nekontrolirani gubitak krvi može biti smrtonosan.

Druga česta pogreška jest prerano podizanje gaze s rane kako bi se provjerilo stanje. Svako podizanje ometa proces zgrušavanja i može ponovno pokrenuti krvarenje. Gazu treba ostaviti na mjestu najmanje deset minuta bez podizanja.

Postavljanje tourniqueta bez stvarne potrebe također je ozbiljna pogreška. Tourniquet se koristi isključivo za po život opasna krvarenja na udovima koja se ne mogu kontrolirati direktnim pritiskom. Nepotrebno postavljanje tourniqueta može dovesti do oštećenja tkiva, živaca i krvnih žila.

Davanje vode ili drugih tekućina ozlijeđenome koji je u šoku ili ima ozbiljno krvarenje može biti opasno. Ako je potrebna operacija, pun želudac povećava rizik od aspiracije tijekom anestezije. Osim toga, tekućina unesena oralnim putem ne može nadomjestiti izgubljenu krv.

Upotreba narodnih lijekova poput stavljanja zemlje, pepela ili pajčevine na ranu jednako je opasna jer unosi bakterije u ranu i povećava rizik od teške infekcije, uključujući tetanus. Na ranu se smiju stavljati isključivo sterilni ili čisti materijali.

Naposljetku, mnogi ljudi oklijevaju pozvati hitnu pomoć misleći da će situaciju riješiti sami. Bolje je pozvati 112 i utvrditi da pomoć nije bila potrebna nego čekati predugo i riskirati život ozlijeđenoga.