Mogu li ribe čuti ljudski govor s obale?

Ribe ne mogu čuti ljudski govor s obale jer se zvuk iz zraka uglavnom reflektira od površine vode. Međutim, ribe osjećaju vibracije koje se prenose kroz tlo u vodu, poput koraka ili udaraca.

Imaju li sve ribe jednako dobar sluh?

Ne, slušne sposobnosti drastično se razlikuju među vrstama. Ribe s Weberovim aparatom (šaranke, somovi) čuju znatno bolje od većine morskih riba, dok haringage mogu detektirati čak i ultrazvuk.

Može li buka brodova trajno oštetiti sluh riba?

Intenzivna buka poput seizmičkih istraživanja može uzrokovati privremeno ili trajno oštećenje osjetnih stanica unutarnjeg uha. Neke vrste mogu regenerirati stanice, ali kronična buka uzrokuje stres i smanjenu reprodukciju.

Zašto ribari kažu da treba biti tih uz vodu?

Ribe detektiraju niskofrekventne vibracije od koraka, udaraca i padova predmeta u vodu putem bočne linije i unutarnjeg uha. Te vibracije ih mogu uplašiti, pa je tiho kretanje uz vodu korisno za uspješan ribolov.

Proizvode li ribe zvukove i kako komuniciraju?

Više od 800 vrsta riba aktivno proizvodi zvukove vibracijom mišića plivačkog mjehura ili trljanjem tvrdih tjelesnih struktura. Koriste ih za privlačenje partnera, obranu teritorija i koordinaciju kretanja u jatu.

Kako čuju ribe i kako su im razvijena slušna osjetila

Kako ribe čuju zvukove pod vodom

Ribe posjeduju složen sustav za primanje zvukova koji uključuje unutarnje uho, otolite i bočnu liniju. Iako nemaju vanjsko uho poput sisavaca, mnoge vrste riba izvrsno percipiraju zvučne valove u rasponu od ispod 50 Hz do više od 3000 Hz.

Pitanje može li riba čuti zvukove jedno je od onih koje mnogi ljudi intuitivno postavljaju, ali rijetko dobivaju potpuni odgovor. Desecima smo navikli na prizor ribara koji šapću na obali rijeke, uvjereni da će ih riba začuti i pobjeći. Ta predodžba nije sasvim pogrešna, ali stvarnost je daleko zanimljivija i složenija nego što bismo pomislili. Ribe ne samo da čuju, već imaju jedan od najsofisticiranijih sustava za detekciju zvukova u životinjskom svijetu, posebno prilagođen vodenom okruženju u kojem zvuk putuje gotovo pet puta brže nego u zraku.

Zvuk se u vodi širi brzinom od oko 1500 metara u sekundi, dok u zraku ta brzina iznosi približno 343 metra u sekundi. To znači da vodena sredina izuzetno pogoduje prijenosu akustičnih informacija. Upravo zato su ribe kroz evoluciju razvile višestruke mehanizme za hvatanje tih informacija, od posebnih struktura unutarnjeg uha do jedinstvenog sustava bočne linije koji ne postoji ni u jednoj drugoj skupini kralježnjaka. Prema istraživanjima objavljenima u Discovery of Sound in the Sea, ribe su kao vodena biće razvile akustičke sposobnosti koje su savršeno prilagođene svojem mediju.

Anatomija ribljeg slušnog sustava

Riblji slušni sustav temelji se na unutarnjem uhu s tri polukružna kanala i tri otolitne komore, dok bočna linija omogućuje detekciju vibracija i tlačnih promjena u okolnoj vodi.

Za razliku od sisavaca, ribe nemaju vanjsko uho niti srednje uho s bubnjićem i slušnim koščicama. Umjesto toga, zvukovi dolaze izravno do unutarnjeg uha kroz tkiva glave, jer je gustoća ribljih tkiva vrlo slična gustoći vode. Unutarnje uho ribe smješteno je u koštanoj šupljini lubanje i sastoji se od dva glavna dijela: gornjeg dijela (pars superior) koji služi za ravnotežu i donjeg dijela (pars inferior) koji je primarno odgovoran za sluh.

Gornji dio sadrži tri polukružna kanala ispunjena endolimfom, tekućinom koja se pomiče pri promjenama položaja tijela. Ti kanali pomažu ribi da održi ravnotežu i orijentaciju u trodimenzionalnom vodenom prostoru. Donji dio unutarnjeg uha sadrži tri otolitne komore: utriculus, sacculus i lagenu. Svaka od tih komora sadrži otolite, male kristalne strukture građene pretežito od kalcijeva karbonata, koje leže na osjetnim stanicama pokrivenim dlačićima.

Princip rada otolita prilično je elegantan. Kada zvučni val prođe kroz tijelo ribe, meka tkiva i tekućine vibriraju zajedno s okolnom vodom. Međutim, otoliti su gušći od okolnog tkiva pa se pomiču s malim kašnjenjem u odnosu na ostatak tijela. Ta razlika u pomaku između otolita i osjetnih stanica savija dlačiće na stanicama, što stvara živčani signal koji se prenosi do mozga. Mozak zatim interpretira te signale kao zvuk. Detaljan pregled uloge otolita u detekciji zvuka opisuje se u studiji o strukturi i funkciji otolitnih organa riba (ScienceDirect).

Sacculus je kod većine vrsta riba najvažnija otolitna komora za detekciju zvuka. Kod nekih vrsta, poput haringe i srodnih riba, lagena također igra značajnu ulogu u percepciji zvučnih frekvencija. Veličina i oblik otolita razlikuju se od vrste do vrste, a paleontolozi ih čak koriste za identifikaciju fosilnih vrsta riba jer su otoliti jedini dijelovi unutarnjeg uha koji se fosiliziraju.

Bočna linija — šesto osjetilo riba

Bočna linija jedinstveni je osjetilni organ riba koji detektira pomake vode, vibracije niske frekvencije i promjene tlaka, dopunjujući rad unutarnjeg uha u percepciji zvuka.

Bočna linija (linea lateralis) sustav je koji se proteže duž obje strane tijela ribe, od glave do repa. Vidljiva je kao niz malih točkica ili poroznih ljuski na boku ribe. Ispod površine, bočna linija sastoji se od kanala ispunjenog tekućinom u kojem se nalaze nakupine osjetnih stanica zvane neuromasti. Prema Wikipediji, bočna linija funkcionalni je sustav koji ribama omogućuje detekciju gibanja vode, vibracija i promjena tlaka u neposrednoj okolini.

Neuromasti funkcioniraju slično osjetnim stanicama unutarnjeg uha. Svaki neuromast sadrži skupinu dlačastih stanica prekrivenih želatinoznom kupolom. Kada voda oko ribe vibrira ili se pomiče, tekućina u kanalu bočne linije također se kreće, savijajući kupole i aktivirajući dlačaste stanice. Taj sustav omogućuje ribi da osjeća pomake vode i vibracije frekvencija uglavnom ispod 200 Hz.

Kombinacijom informacija iz unutarnjeg uha i bočne linije, riba može precizno odrediti smjer i udaljenost izvora zvuka. Bočna linija posebno je važna za detekciju kretanja plijena ili predatora u neposrednoj blizini, dok unutarnje uho percipira zvukove s većih udaljenosti. Mnoge ribe koriste bočnu liniju i za formiranje jata, jer im omogućuje da sinkronizirano plivaju s tisućama drugih riba bez sudara, čak i u potpunom mraku. Istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Experimental Biology pokazalo je da bočna linija i unutarnje uho zajedno integrativno djeluju pri detekciji i lokalizaciji akustičnih podražaja, posebno u niskofrekventnom rasponu od 50 do 150 Hz.

Weberov aparat — evolucijsko čudo šaranki

Šaranke (Ostariophysi) posjeduju Weberov aparat, lanac od četiri male koščice koji povezuje plivački mjehur s unutarnjim uhom i dramatično pojačava osjetljivost sluha.

Među svim ribama, jedna je skupina razvila posebno napredan mehanizam za pojačavanje zvuka. Radi se o nadredu Ostariophysi, koji obuhvaća šaranke, somove, tetru i srodnike. Te ribe posjeduju takozvani Weberov aparat, nazvan po njemačkom anatomu Ernstu Heinrichu Weberu koji ga je opisao 1820. godine.

Weberov aparat sastoji se od niza od četiri modificirane koščice (Weberove koščice) koje su zapravo preoblikovani dijelovi prvih kralježaka. Ove koščice — claustrum, scaphium, intercalarium i tripus — tvore mehanički lanac koji povezuje plivački mjehur s unutarnjim uhom. Plivački mjehur, ispunjen plinom, funkcionira kao rezonantna komora koja pojačava zvučne valove. Vibracije plivačkog mjehura prenose se preko Weberovih koščica do perilimfatičkog prostora unutarnjeg uha, a potom do otolita i osjetnih stanica. Mehaniku i evoluciju Weberovog aparata detaljno opisuje Wikipedia u članku o Weberovom aparatu.

Rezultat je impresivan. Ribe s Weberovim aparatom mogu čuti zvukove frekvencija do 8000 Hz ili čak više, dok većina riba bez ovog aparata čuje samo do 500 ili 1000 Hz. Osim šireg raspona frekvencija, ove ribe imaju i znatno nižu slušnu granicu, što znači da mogu detektirati tiše zvukove od većine drugih vrsta. Istraživanja su pokazala da je sluh šaranki usporediv sa sluhom žaba i nekih ptica po rasponu frekvencija, premda ne po preciznosti razlikovanja tonova.

Plivački mjehur igra ključnu ulogu i kod drugih vrsta riba, ne samo onih s Weberovim aparatom. Kod haringa, na primjer, plivački mjehur je produžen i izravno povezan s unutarnjim uhom tankim kanalićima ispunjenim plinom. To haringama omogućuje osjetljivost na ultrazvučne frekvencije do čak 180 000 Hz, što je daleko iznad raspona ljudskog sluha. Smatra se da su haringage razvile tu sposobnost kako bi mogle detektirati eholokacijske signale dupina, svojih glavnih predatora.

Raspon frekvencija koje ribe čuju

Većina riba čuje zvukove u rasponu od 30 do 3000 Hz, no specijalizirane vrste mogu detektirati frekvencije od ispod 1 Hz pa do ultrazvučnog područja iznad 100 000 Hz.

Slušne sposobnosti riba variraju enormno od vrste do vrste, ovisno o anatomskim prilagodbama njihovog slušnog sustava. Općenito, ribe možemo podijeliti u dvije kategorije: slušne generaliste i slušne specijaliste.

Slušni generalisti su ribe bez posebnih struktura koje bi povezivale plivački mjehur s unutarnjim uhom. Te ribe tipično čuju zvukove u rasponu od 50 do 1000 Hz, s najboljom osjetljivošću između 100 i 400 Hz. U ovu skupinu spadaju mnoge morske ribe poput tune, lubraka, komarče i većine grgečki.

Slušni specijalisti, poput šaranki s Weberovim aparatom ili haringa s produženim plivačkim mjehurom, imaju znatno širi raspon sluha i veću osjetljivost. Ove ribe mogu čuti frekvencije od 30 Hz pa do više tisuća, a ponekad i desetaka tisuća hertza. Pregled raznolikosti slušnih sustava riba donosi i studija u časopisu Frontiers in Ecology and Evolution, koja opisuje evolucijsku raznolikost slušnih mehanizama kod teleosta.

Vrsta ribe	Raspon frekvencija (Hz)	Najbolja osjetljivost (Hz)	Slušna kategorija
Šaran (Cyprinus carpio)	50 – 5000	300 – 1000	Specijalist
Zlatna ribica (Carassius auratus)	20 – 5000	400 – 800	Specijalist
Haringa (Clupea harengus)	30 – 180 000	100 – 1000	Specijalist
Som (Silurus glanis)	50 – 4000	100 – 500	Specijalist
Tuna (Thunnus thynnus)	50 – 1100	200 – 500	Generalist
Lubrak (Dicentrarchus labrax)	40 – 1000	100 – 400	Generalist
Komarča (Sparus aurata)	50 – 1000	200 – 400	Generalist
Losos (Salmo salar)	30 – 380	100 – 200	Generalist

Za usporedbu, ljudsko uho percipira zvukove od približno 20 do 20 000 Hz, s najboljom osjetljivošću u rasponu od 1000 do 5000 Hz. Dakle, većina riba čuje niže frekvencije od čovjeka, ali ne čuje visoke tonove koje mi lako percipiramo. Iznimka su, kao što smo vidjeli, haringage i njima srodne ribe.

Komunikacija među ribama putem zvukova

Više od 800 vrsta riba aktivno proizvodi zvukove za komunikaciju, koristeći plivački mjehur, zube, koštane strukture ili peraje za stvaranje škripanja, bubnjanja, klikanja i drugih signala.

Dugo se smatralo da su ribe nijeme životinje, što odražava i poznata uzrečica "nijem kao riba". No moderna podvodna akustička istraživanja pokazala su da je podvodni svijet zapravo iznenađujuće bučan. Znanstvenici su dosad dokumentirali više od 800 vrsta riba koje aktivno proizvode zvukove, a pretpostavlja se da ih je stvarni broj znatno veći.

Ribe proizvode zvukove na nekoliko načina. Najčešći mehanizam uključuje plivački mjehur. Posebni mišići pričvršćeni na plivački mjehur brzo se kontrahiraju i opuštaju, uzrokujući vibracije stijenki mjehura koje proizvode duboke bubnjave zvukove. Ovaj mehanizam koriste, između ostalih, šćuke, somovi i mnoge tropske ribe.

Drugi čest način proizvodnje zvuka je stridulacija, odnosno trljanje tvrdih tjelesnih struktura jedne o druge. Mnoge ribe iz porodice grgečki škrguću zubima u ždrijelu, dok neke morske ribe trljaju koštane dijelove prsnih peraja o rameni pojas. Rezultat su visokofrekventni zvukovi koji podsjećaju na škripanje ili klikanje.

Ribe koriste zvukove u raznim kontekstima. Mužjaci često proizvode zvukove tijekom mrijesta kako bi privukli ženke i odagnali rivale. Primjerice, mužjak škarpine (Scorpaena) proizvodi niz kratkih pulseva tijekom udvaranja. Mnoge vrste koriste zvukove i za obranu teritorija, upozoravanje na opasnost ili održavanje kohezije jata. Kod nekih vrsta, poput morskih konjica, partneri razmjenjuju zvučne signale koji pomažu u sinkronizaciji reproduktivnog ponašanja.

Utjecaj podvodne buke na ribe

Antropogena podvodna buka od brodova, sonarnih uređaja, seizmičkih istraživanja i gradnje uzrokuje ozbiljne posljedice za ribe, uključujući oštećenje sluha, stres, dezorijentaciju i smanjenu sposobnost komunikacije.

Industrijska revolucija i suvremeni pomorski promet drastično su promijenili akustičnu sliku oceana i rijeka. Brodski motori, seizmička istraživanja za naftu i plin, sonarni uređaji, zabijanje pilota za vjetroelektrane i druge ljudske aktivnosti stvaraju intenzivnu buku koja značajno utječe na morski i slatkovodni život. Američka Nacionalna uprava za oceanske i atmosferske aktivnosti (NOAA) intenzivno prati te utjecaje u sklopu programa Ocean Noise i dokumentira kako brodski promet, sonar i seizmička istraživanja negativno djeluju na morske organizme.

Istraživanja su pokazala da izloženost jakoj buci može kod riba uzrokovati privremeni ili trajni gubitak sluha. Eksperimenti sa zlatnim ribicama i šaranima pokazali su da zvukovi jačine iznad 170 decibela (pod vodom) mogu oštetiti osjetne stanice unutarnjeg uha. Kod nekih vrsta te se stanice mogu regenerirati tijekom nekoliko tjedana, dok kod drugih oštećenje može biti trajno.

Osim izravnog oštećenja sluha, kronična izloženost povišenoj razini buke izaziva stres kod riba, što se očituje povišenim razinama kortizola u krvi. Stres pak dovodi do smanjene otpornosti na bolesti, poremećaja reprodukcije i promijenjenog ponašanja u hranjenju. Neka istraživanja pokazala su da buka brodova smanjuje uspješnost lova kod predatorskih riba jer maskira zvukove plijena.

Posebno zabrinjavajući fenomen je takozvano akustičko maskiranje. Kada antropogena buka prekriva frekvencijski raspon u kojem ribe komuniciraju, njihova međusobna komunikacija postaje otežana ili nemoguća. To može imati dalekosežne posljedice za reprodukciju vrsta koje se oslanjaju na akustičke signale tijekom mrijesta. Studije provedene na koraljnim grebenima pokazale su da buka brodova smanjuje sposobnost ličinki riba da pronađu odgovarajuće stanište jer se oslanjaju na zvukove grebena za navigaciju.

Europska unija i međunarodne organizacije sve više prepoznaju problem podvodne buke. Okvirna direktiva o morskoj strategiji (MSFD) uključuje podvodnu buku kao jedan od pokazatelja dobrog stanja okoliša, a sve se više ulaže u razvoj tiših brodskih pogona i planiranje pomorskih aktivnosti koje uzimaju u obzir osjetljiva područja za morski život.

Ribe s najboljim sluhom u životinjskom svijetu

Haringage mogu čuti ultrazvuk do 180 kHz, šaranke imaju najširi funkcionalni raspon među slatkovodnim ribama, a riba vrsta Myripristis detektira zvukove s iznimnom osjetljivošću zahvaljujući izravnoj vezi plivačkog mjehura i uha.

Kada govorimo o ribama s najboljim sluhom, moramo razlikovati dvije kategorije: ribe s najširim rasponom frekvencija i ribe s najvećom osjetljivošću, odnosno sposobnošću detektiranja najtiših zvukova.

Po rasponu frekvencija, apsolutne prvakinje su haringage i njima srodne ribe (red Clupeiformes). Američka vrsta haringe Alosa sapidissima može detektirati ultrazvučne frekvencije do čak 180 000 Hz, što je dokumentirano u studiji objavljenoj u časopisu Nature (1997). Ta sposobnost evoluirala je kao obrana od dupina koji koriste eholokaciju za lov. Kada haringa detektira ultrazvučne klikove dupina, instinktivno mijenja smjer plivanja ili zaranja dublje.

Po osjetljivosti, među najboljim slušačima su vojničke ribe (Myripristis) iz porodice Holocentridae. Ove tropske ribe imaju plivački mjehur koji je izravno povezan s unutarnjim uhom, što im daje izuzetno nizak slušni prag. Slično tome, mormiridi (Mormyridae), skupina afričkih slatkovodnih riba poznatih po sposobnosti elektrolokacije, imaju i odličan sluh zahvaljujući specijaliziranoj strukturi nazvanoj torus semicircularis u mozgu, koja obrađuje i električne i akustičke signale.

Zlatna ribica (Carassius auratus) čest je model u istraživanjima sluha riba jer je kao pripadnik šaranki opremljena Weberovim aparatom i ima dobro dokumentirane slušne sposobnosti. Može čuti frekvencije od 20 do 5000 Hz i razlikovati tonove koji se razlikuju za manje od 10 posto u frekvenciji, što je preciznost usporediva s mnoštvom kopnenih životinja.

Sluh riba u usporedbi s drugim životinjama

Ribe čuju pretežito niske frekvencije i imaju ograničeniju sposobnost lokalizacije zvuka od sisavaca, ali njihova osjetljivost na vibracije i tlačne promjene u vodi nadmašuje bilo koji kopneni organizam.

Usporedba sluha riba sa sluhom kopnenih životinja zahtijeva oprez jer se radi o bitno različitim medijima kroz koje se zvuk širi. U vodi je zvuk brži, a valne duljine dulje, što utječe na sposobnost lokalizacije izvora zvuka.

Ljudsko uho može percipirati frekvencije od 20 do 20 000 Hz i lokalizirati izvor zvuka s preciznošću od jednog do dva stupnja. Većina riba čuje u rasponu od 30 do 3000 Hz i ima znatno lošiju sposobnost lokalizacije, uglavnom s preciznošću od 10 do 20 stupnjeva. Razlog je što ribe nemaju dva odvojena uha na suprotnim stranama glave koja bi omogućila preciznu interauralnu usporedbu kao kod sisavaca. No bočna linija donekle kompenzira taj nedostatak, posebno na kratkim udaljenostima.

U usporedbi s psima, koji čuju do 65 000 Hz, ili šišmišima, koji koriste ultrazvuk do 200 000 Hz, većina riba ima prilično ograničen frekvencijski raspon. Međutim, haringage su sa svojih 180 000 Hz potpuno u rangu šišmiša. Dupini čuju do oko 150 000 Hz, što je manje od nekih haringi, no njihova je sposobnost procesiranja zvuka daleko sofisticiranija.

Ono u čemu ribe nemaju premca jest detekcija vibracija i tlačnih promjena u vodenom mediju. Sustav bočne linije nema ekvivalent kod kopnenih životinja i daje ribama informacije o okolišu koje nijedan drugi organizam ne može dobiti na taj način. U kombinaciji s unutarnjim uhom, ribe imaju sveobuhvatnu sliku svojeg akustičnog okruženja koja je savršeno prilagođena životu pod vodom. Sustavni pregled ovih razlika dostupan je u radu Sensory systems in fish na Wikipediji.

Ribe Jadranskog mora i njihov sluh

Jadransko more dom je brojnim vrstama s raznovrsnim slušnim sposobnostima, od lubraka i komarče kao slušnih generalista do srdele i brgljuna koji imaju naprednije slušne mehanizme.

Jadransko more, kao poluzatvoreno more Sredozemlja, pruža stanište za više od 440 vrsta riba. Među najzastupljenijim vrstama nalaze se one koje su važne i za ribolov i za ekosustav, a njihove slušne sposobnosti znatno variraju.

Srdela (Sardina pilchardus) i brgljun (Sprattus sprattus), pripadnici reda Clupeiformes, među jadranskim ribama s najboljim sluhom. Poput svojih rođakinja haringa iz sjevernih mora, ove ribe imaju specijaliziranu vezu između plivačkog mjehura i unutarnjeg uha koja im omogućuje detekciju širokog raspona frekvencija. Srdela je ujedno jedna od najvažnijih ribljih vrsta u Jadranu, kako ekonomski tako i ekološki, jer čini osnovu prehrane mnogih predatora.

Lubrak (Dicentrarchus labrax), cijenjena lovna i uzgojna riba Jadrana, pripada slušnim generalistima s rasponom od oko 40 do 1000 Hz. Unatoč skromnijem slušnom rasponu, lubrak je izuzetno osjetljiv na zvukove u niskofrekventnom području, što mu pomaže u lovu na plijen i izbjegavanju predatora u mutnim priobalnim vodama.

Komarča (Sparus aurata), još jedna izuzetno važna vrsta za jadransku akvakulturu, ima sličan slušni profil kao lubrak. Istraživanja u ribogojilištima pokazala su da buka strojeva i ljudskih aktivnosti u uzgajališnim kavezima može uzrokovati kroničan stres kod komarči, smanjujući njihov rast i otpornost na bolesti.

Arbun (Pagellus erythrinus), pic (Spicara maena) i salpa (Sarpa salpa) također su tipični jadranski slušni generalisti. Ove ribe žive u jatima i koriste zvukove za koordinaciju kretanja skupine. Škarpina (Scorpaena scrofa), pridnena riba jadranskog kamenjara, proizvodi karakteristične zvukove tijekom mrijesta koji su predmet istraživanja morskih biologa.

Posebno zanimljiv slučaj je jadranski osliček (Merluccius merluccius), koji živi na većim dubinama i ima relativno jednostavan slušni sustav, ali kompenzira to iznimnom osjetljivošću bočne linije. Na dubinama gdje je malo svjetla, bočna linija postaje primarni osjetilni organ za pronalaženje plijena.

Jadransko more suočava se s rastućim problemom podvodne buke. Intenzivan pomorski promet, posebno u sjevernom Jadranu koji je među najprometnijim morskim područjima Sredozemlja, seizmička istraživanja i turistička plovidba pridonose akustičnom onečišćenju koje utječe na riblje populacije. Hrvatski znanstvenici s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu aktivno istražuju te utjecaje, posebno na populacije srdele i inćuna koje su od ključnog gospodarskog značaja.

Kako ribolovci mogu iskoristiti znanje o sluhu riba

Razumijevanje ribljeg sluha pomaže ribolovcima da budu tiši na vodi, biraju odgovarajuće mamce i izbjegavaju aktivnosti koje plaše ribu.

Znanje o sluhu riba ima i praktičnu primjenu za rekreativne i profesionalne ribolovce. Ribe su najosjetljivije na niskofrekventne vibracije, pa udarci nogom po obali, bacanje sidra ili glasni motori mogu rastjerati ribu na značajnu udaljenost. Iskusni ribolovci odavno to znaju iz prakse, ali sada imamo i znanstvenu podlogu za te opservacije.

Električni motori na brodovima proizvode znatno manje buke od benzinskih, posebno u niskofrekventnom rasponu koji ribe najbolje čuju. Zato su električni motori sve popularniji među sportskim ribolovcima. Slično tome, mekano pristajanje čamca i izbjegavanje naglih pokreta na palubi mogu značajno povećati uspješnost ribolova.

S druge strane, neki ribolovni mamci namjerno proizvode zvukove kako bi privukli ribu. Rattlin wobblerima, primjerice, ugrađene su metalne kuglice koje proizvode zvuk tijekom povlačenja. Ti zvukovi oponašaju kretanje plijena i mogu privući grabežljive ribe poput štuke ili lubraka s veće udaljenosti nego što bi to mogao vizualni podražaj sam po sebi.