Je li upala mokraćnih puteva zarazna?

Upala mokraćnih puteva nije zarazna bolest u klasičnom smislu — ne prenosi se kašljanjem, kihanjem ili dodirom. Uzročnici su bakterije iz vlastite crijevne flore koje se prenesu u mokraćni sustav. Spolni odnos može mehanički potaknuti prijenos bakterija prema uretri.

Koliko brzo trebam posjetiti liječnika ako posumnjam na uroinfekciju?

Kod tipičnih simptoma cistitisa preporučljivo je posjetiti liječnika unutar jednog do dva dana. Hitna pomoć potrebna je ako se pojave visoka temperatura, bolovi u leđima, krv u urinu ili povraćanje jer ti simptomi mogu ukazivati na pijelonefritis.

Može li se uroinfekcija izliječiti bez antibiotika?

Blagi oblici nekompiliciranog cistitisa ponekad se mogu povući spontano uz obilno pijenje tekućine, no to nije preporučen pristup jer postoji rizik od širenja infekcije na bubrege. Antibiotska terapija ostaje zlatni standard liječenja.

Zašto se uroinfekcije češće javljaju kod žena nego kod muškaraca?

Glavni razlog je anatomska razlika — ženska uretra dugačka je samo 3 do 4 centimetra, dok muška mjeri oko 20 centimetara. Kraća uretra bakterijama olakšava put do mokraćnog mjehura. Blizina uretre analnom otvoru i hormonalne promjene dodatno povećavaju rizik.

Što je antibiogram i zašto je važan kod upale mokraćnih puteva?

Antibiogram je laboratorijski test kojim se utvrđuje osjetljivost izolirane bakterije na različite antibiotike. Posebno je važan kod infekcija bakterijama Proteus ili Klebsiella koje često razvijaju otpornost na uobičajene lijekove.

Pomaže li sok od brusnice u liječenju aktivne uroinfekcije?

Sok od brusnice nije lijek za aktivnu uroinfekciju i ne može zamijeniti antibiotike. Proantocijanidini iz brusnice djeluju preventivno — sprječavaju prianjanje bakterija na sluznicu mjehura. Preparati brusnice mogu se koristiti kao dodatna mjera za smanjenje rizika od ponavljajućih infekcija.

Kako dolazi do upale mokraćnih puteva | Razvoj infekcije – bakterija proteus

Anatomija mokraćnog sustava i kako nastaju infekcije

Mokraćni sustav sastoji se od bubrega, mokraćovoda, mokraćnog mjehura i mokraćne cijevi, a upravo taj put bakterije koriste za ulazak i širenje infekcije.

Ljudski mokraćni sustav obavlja jednu od najvažnijih funkcija u tijelu — filtriranje krvi i uklanjanje otpadnih tvari putem urina. Bubrezi, smješteni s obje strane kralježnice u gornjem dijelu trbušne šupljine, svaki dan procesuiraju oko 150 litara krvi. Iz bubrega urin putuje mokraćovodima do mokraćnog mjehura, koji služi kao privremeni spremnik. Kada se mjehur napuni, urin se ispušta kroz mokraćnu cijev (uretru) van tijela.

Upravo je mokraćna cijev najčešća ulazna točka za bakterije. Kod žena je uretra znatno kraća nego kod muškaraca — prosječno 3 do 4 centimetra naspram otprilike 20 centimetara — što bakterijama olakšava put do mjehura. Osim toga, blizina uretre analnom otvoru dodatno povećava mogućnost prijenosa crijevnih bakterija prema mokraćnom sustavu. Prema podacima Mayo Clinica, svaka druga žena doživi barem jednu uroinfekciju tijekom života.

Zdravi mokraćni sustav ima nekoliko obrambenih mehanizama: stalni protok urina ispire bakterije, sluznica mjehura proizvodi zaštitne tvari, a kiselost urina otežava rast mikroorganizama. Međutim, kada se ti mehanizmi naruše — bilo zbog smanjenog unosa tekućine, zadržavanja urina ili oštećenja sluznice — bakterije dobivaju priliku za kolonizaciju i razmnožavanje.

Glavni uzročnici infekcija mokraćnih puteva

Najčešći uzročnik upale mokraćnih puteva je bakterija Escherichia coli, dok Proteus mirabilis i Klebsiella pneumoniae uzrokuju teže i kompliciranije oblike infekcije.

Većina infekcija mokraćnih puteva nastaje uzlaznim putem — bakterije iz perinealnog područja ulaze kroz uretru i šire se prema mjehuru, a ponekad i do bubrega. Među uzročnicima, tri vrste bakterija dominiraju kliničkom slikom.

Escherichia coli odgovorna je za 75 do 90 posto svih nekompiliciranih uroinfekcija. Ova bakterija, inače normalan stanovnik debelog crijeva, posjeduje posebne strukture nazvane fimbrije koje joj omogućuju prianjanje na stijenku mokraćnog mjehura. Jednom kada se pričvrsti, E. coli počinje stvarati biofilm — zaštitni sloj koji otežava djelovanje imunološkog sustava i antibiotika. Prevalencija biofilm-pozitivnih sojeva E. coli u uroinfekcijama iznosi 60 do 70 posto.

Proteus mirabilis zaslužuje posebnu pozornost jer posjeduje enzim ureazu koji razgrađuje ureu u urinu i time povisuje pH vrijednost, čineći okolinu lužnatom. U takvim uvjetima dolazi do taloženja minerala, posebice magnezijevog amonijevog fosfata (struvita), što rezultira nastankom bubrežnih kamenaca. Prema preglednom radu objavljenom na PubMedu o patogenezi Proteus mirabilis infekcija, ova bakterija posebno je sklon kolonizaciji katetera jer stvara biofilm i kristalne naslage na površini katetera, što može dovesti do njegove blokade. Proteus se stoga često povezuje s komplikacijama poput struvitnih kamenaca i kroničnih infekcija te je treći najčešći uzročnik kompliciranih uroinfekcija.

Klebsiella pneumoniae treći je najčešći uzročnik i sve veći problem zbog rastuće otpornosti na antibiotike. Ova bakterija stvara polisaharidnu kapsulu koja je štiti od fagocitoze — procesa kojim bijele krvne stanice uništavaju strane mikroorganizme. Klebsiella se češće javlja kod hospitaliziranih pacijenata i osoba s oslabljenim imunitetom.

Osim ove tri glavne vrste, infekcije mogu uzrokovati i Enterococcus faecalis, Staphylococcus saprophyticus (čest kod mladih, seksualno aktivnih žena) te Pseudomonas aeruginosa (kod bolničkih infekcija). Gljivične infekcije, najčešće uzrokovane kandidom, javljaju se kod osoba s dijabetesom ili nakon dugotrajne antibiotske terapije.

Bakterija	Učestalost	Posebnosti	Tipični pacijenti
Escherichia coli	75–90 %	Fimbrije za prianjanje, stvara biofilm	Žene svih dobi, nekomplicirana upala
Proteus mirabilis	5–10 %	Producira ureazu, uzrokuje struvitne kamence	Kateterizirani pacijenti, strukturne anomalije
Klebsiella pneumoniae	3–7 %	Polisaharidna kapsula, rastuća rezistencija	Hospitalizirani, imunokompromitirani
Enterococcus faecalis	2–5 %	Prirodna otpornost na cefalosporine	Starije osobe, bolničke infekcije
Staphylococcus saprophyticus	2–4 %	Sezonska pojavnost (ljeto, jesen)	Mlade seksualno aktivne žene

Donja infekcija mokraćnih puteva — cistitis

Cistitis je upala mokraćnog mjehura koja se očituje učestalim i bolnim mokrenjem, a najčešće pogađa žene i u pravilu se uspješno liječi kratkom antibiotskom terapijom.

Cistitis ili upala mokraćnog mjehura najčešći je oblik infekcije mokraćnih puteva. Bakterije koje su uspjele kolonizirati uretru šire se prema mjehuru, gdje se pričvršćuju na sluznicu i pokreću upalni odgovor organizma. Tijelo reagira pojačanim protokom krvi u područje infekcije, otpuštanjem upalnih medijatora i aktivacijom bijelih krvnih stanica.

Simptomi cistitisa obično se javljaju naglo. Osoba osjeća snažan i čest nagon za mokrenjem, no svaki put ispusti samo malu količinu urina. Mokrenje je praćeno peckanjem ili žarenjem, a ponekad i osjećajem pritiska u donjem dijelu trbuha. Urin može biti zamućen, neugodnog mirisa ili čak ružičaste boje ako sadrži tragove krvi (hematurija). Temperatura je obično normalna ili blago povišena.

Kod nekompiliciranog cistitisa u zdravih žena, liječnici nerijetko započinju terapiju na temelju tipične kliničke slike, bez čekanja rezultata urinokulture. Preporučena trajanja terapije kreću se od jednog do pet dana, ovisno o odabranom antibiotiku. Fosfomicin se može primijeniti u jednoj dozi, dok nitrofurantoin obično zahtijeva petodnevno uzimanje. Više o liječenju u žena pišu i stručnjaci s portala PLIVAzdravlje.

Važno je razlikovati cistitis od sindroma bolnog mokraćnog mjehura (intersticijskog cistitisa), kroničnog stanja koje uzrokuje slične simptome, ali nije bakterijske prirode i zahtijeva posve drugačiji pristup liječenju.

Gornja infekcija mokraćnih puteva — pijelonefritis

Pijelonefritis je ozbiljna upala bubrega nastala širenjem bakterija iz donjeg dijela mokraćnog sustava, praćena visokom temperaturom i bolovima u slabinama, a zahtijeva hitno liječenje.

Kada bakterije iz mokraćnog mjehura uspiju probiti obrambene mehanizme i putem mokraćovoda dođu do bubrega, nastaje pijelonefritis — stanje koje može ozbiljno ugroziti zdravlje. Za razliku od cistitisa, pijelonefritis zahvaća bubrežnu nakapnicu i sam bubrežni parenhim, što ga čini znatno opasnijim.

Simptomi pijelonefritisa uključuju visoku tjelesnu temperaturu (često iznad 38,5 °C), tresavicu, snažne bolove u slabinskom dijelu leđa (obično jednostrano), mučninu i povraćanje. Osoba može imati i simptome cistitisa — učestalo i bolno mokrenje — ali oni ponekad izostaju, što otežava dijagnozu. Kod starijih osoba simptomi mogu biti netipični: zbunjenost, opća slabost ili pad bez jasnog razloga.

Neliječeni pijelonefritis može dovesti do apscesa bubrega, urosepse (širenja infekcije u krvotok) ili trajnog oštećenja bubrežnog tkiva. Urosepsa je potencijalno smrtonosno stanje koje zahtijeva hitnu bolničku skrb, intravenske antibiotike i intenzivno praćenje vitalnih funkcija.

Liječenje pijelonefritisa traje dulje nego liječenje cistitisa — obično 7 do 14 dana antibiotske terapije. Blaži oblici mogu se liječiti kod kuće oralnim antibioticima, dok teži slučajevi zahtijevaju hospitalizaciju i intravensku primjenu lijekova. Fluorokinoloni, cefalosporini treće generacije i aminoglikozidi najčešće su korišteni lijekovi, a konačan izbor ovisi o rezultatima antibiograma.

Značajka	Cistitis (donja infekcija)	Pijelonefritis (gornja infekcija)
Zahvaćeni organ	Mokraćni mjehur	Bubreg (nakapnica i parenhim)
Temperatura	Normalna ili blago povišena	Visoka (iznad 38,5 °C), tresavica
Bol	Donji dio trbuha, peckanje pri mokrenju	Slabinski dio leđa, mučnina
Trajanje terapije	1–5 dana	7–14 dana
Način liječenja	Oralni antibiotici	Oralni ili intravenski antibiotici
Mogućnost komplikacija	Niska (pri pravilnom liječenju)	Visoka (apsces, urosepsa, oštećenje bubrega)

Rizični čimbenici za razvoj uroinfekcija

Žene, trudnice, dijabetičari i osobe s urinarnim kateterima imaju značajno veći rizik od razvoja infekcija mokraćnih puteva zbog anatomskih, hormonalnih i imunoloških čimbenika.

Infekcije mokraćnih puteva mogu pogoditi bilo koga, no određene skupine stanovništva izložene su višestruko većem riziku. Razumijevanje tih čimbenika ključno je za prevenciju i rano prepoznavanje simptoma.

Žene čine daleko najveću skupinu oboljelih. Procjenjuje se da će svaka druga žena tijekom života doživjeti barem jednu uroinfekciju. Kraća uretra, blizina analnog otvora i hormonalne promjene tijekom menstrualnog ciklusa, trudnoće i menopauze — sve to doprinosi povećanom riziku. Seksualna aktivnost dodatno povećava mogućnost prijenosa bakterija prema uretri, zbog čega se cistitis nakon spolnog odnosa ponekad naziva "cistitisom medenog mjeseca".

Trudnoća donosi specifične promjene koje pogoduju nastanku infekcija. Hormon progesteron opušta glatku muskulaturu mokraćovoda, što usporava protok urina i omogućuje bakterijama dulje zadržavanje. Rastući uterus vrši pritisak na mokraćni mjehur, otežavajući njegovo potpuno pražnjenje. Čak i asimptomatska bakteriurija (prisutnost bakterija u urinu bez simptoma) u trudnoći zahtijeva liječenje jer može dovesti do pijelonefritisa i prijevremenog poroda.

Šećerna bolest povećava rizik na više razina. Povišena razina glukoze u urinu stvara pogodnu hranjivu podlogu za bakterije. Dijabetička neuropatija može smanjiti osjet punoće mjehura, dovodeći do nepotpunog pražnjenja. Oslabljen imunološki odgovor kod dijabetičara otežava tijelu borbu s infekcijom, a dijabetička vaskulopatija smanjuje prokrvljenost tkiva mokraćnog sustava.

Urinarni kateteri predstavljaju izravan put za ulazak bakterija u mokraćni sustav. Svaki dan kateterizacije povećava rizik za 3 do 7 posto, a nakon 30 dana gotovo svi kateterizarani pacijenti imaju bakteriuriju. Proteus mirabilis posebno je sklon kolonizaciji katetera jer stvara biofilm i kristalne naslage na površini katetera, što može dovesti do njegove blokade. Detaljnu analizu ovog mehanizma donosi pregledni rad From Catheter to Kidney Stone: The Uropathogenic Lifestyle of Proteus mirabilis.

Drugi važni čimbenici rizika uključuju: bubrežne kamence koji ometaju protok urina, prethodne uroinfekcije (koje povećavaju vjerojatnost ponovnog obolijevanja), imunosupresivnu terapiju, urološke operacije u bliskoj prošlosti te kongenitalne anomalije mokraćnog sustava poput vezikoureteralnog refluksa.

Simptomi infekcije mokraćnih puteva — na što obratiti pozornost

Učestalo i bolno mokrenje, zamućen ili krvav urin te bolovi u donjem trbuhu ili leđima glavni su znakovi upale mokraćnih puteva koji zahtijevaju medicinsku pozornost.

Simptomi uroinfekcije variraju ovisno o tome koji je dio mokraćnog sustava zahvaćen, ali i o dobi i općem zdravstvenom stanju pacijenta. Kod nekih osoba simptomi su izraženi i jasni, dok kod drugih mogu biti suptilni ili čak potpuno odsutni.

Klasični simptomi donje uroinfekcije uključuju: dizuriju (bolno mokrenje praćeno peckanjem ili žarenjem), polakisuriju (učestalo mokrenje malih količina), urgenciju (iznenadan i snažan nagon za mokrenjem koji se teško kontrolira), suprapubičnu bol (nelagodu ili bol iznad preponske kosti), hematuriju (krv u urinu, vidljiva ili otkrivena laboratorijski) te promijenjeni izgled ili miris urina.

Kod gornje uroinfekcije navedenim simptomima pridružuju se: visoka temperatura s tresavicom, bol u slabinskom dijelu (kostovertebralnom kutu), mučnina i povraćanje te opći osjećaj bolesti i iscrpljenosti.

Kod starijih osoba simptomi su često atipični. Umjesto klasične slike, mogu se javiti: konfuzija ili dezorijentacija, pad bez jasnog uzroka, smanjen apetit, inkontinencija koja se pojavljuje ili pogoršava ili opća slabost bez vidljivog razloga. Upravo zbog toga je kod starijih osoba nužno razmišljati o uroinfekciji kao mogućem uzroku nagle promjene ponašanja ili opće deterioracije stanja.

Dijagnostika — od trakica do urinokulture

Dijagnoza uroinfekcije temelji se na analizi urina test-trakicama i urinokulturi s antibiogramom, koji precizno identificira uzročnika i njegovu osjetljivost na antibiotike.

Pravilno uzimanje uzorka urina prvi je i ključan korak u dijagnostici. Preporučuje se uzorak srednjeg mlaza — osoba započne mokrenje, zatim prikupi srednji dio mlaza u sterilnu posudu, čime se smanjuje kontaminacija bakterijama s kože i perineuma. Uzorak treba dostaviti u laboratorij unutar dva sata ili ga čuvati u hladnjaku do transporta.

Test-trakice za urin pružaju brzi, orijentacijski nalaz. Trakica se uroni u uzorak urina i nakon jedne do dvije minute očitavaju se promjene boja. Najvažniji parametri su leukocitna esteraza (ukazuje na prisutnost bijelih krvnih stanica, dakle upalu) i nitriti (ukazuju na prisutnost bakterija koje reduciraju nitrate, poput E. coli i Proteusa). Pozitivna leukocitna esteraza i pozitivni nitriti snažno upućuju na bakterijsku infekciju, no negativan nalaz ne isključuje je u potpunosti.

Urinokultura zlatni je standard u dijagnostici. Uzorak urina nasijava se na hranjive podloge i inkubira 24 do 48 sati. Značajnom bakteriurijom smatra se nalaz od 100.000 ili više kolonija po mililitru (10⁵ CFU/mL), premda kod simptomatskih pacijenata i niži broj kolonija može biti klinički značajan.

Antibiogram radi se istovremeno s urinokulturom. Izolirane bakterije testiraju se na osjetljivost prema nizu antibiotika. Rezultat pokazuje je li bakterija osjetljiva (S), umjereno osjetljiva (I) ili rezistentna (R) na svaki testirani lijek. Kod infekcije bakterijom Proteus antibiogram je izuzetno važan jer je ova bakterija poznata po visokoj stopi rezistencije na ampicilin i trimetoprim, što potvrđuju i nalazi NCBI Bookshelf pregleda o Proteus mirabilis infekcijama.

Dodatne dijagnostičke metode uključuju kompletnu krvnu sliku (povišeni leukociti i CRP ukazuju na sustavnu infekciju), ultrazvuk bubrega i mokraćnog mjehura (otkriva kamence, zastoj urina ili strukturne anomalije) te u rijetkim slučajevima CT urografiju za detaljniji prikaz mokraćnog sustava.

Liječenje antibioticima — izbor, trajanje i oprez

Izbor antibiotika ovisi o vrsti uzročnika i rezultatima antibiograma, pri čemu se za nekompliciranu upalu koriste nitrofurantoin ili fosfomicin, a za teže oblike cefalosporini ili fluorokinoloni.

Liječenje uroinfekcija temelji se na primjeni antibiotika, no izbor lijeka, doza i trajanje terapije ovise o više čimbenika: lokalizaciji infekcije (donja ili gornja), težini kliničke slike, vrsti uzročnika i njegovoj osjetljivosti na lijekove te prisutnosti komplikacija ili pridruženih bolesti.

Za nekompliciranu donju uroinfekciju kod žena, smjernice preporučuju tri lijeka prvog izbora. Nitrofurantoin se primjenjuje 100 mg dva puta dnevno tijekom pet dana. Djeluje isključivo u urinu i ima nisku stopu rezistencije. Fosfomicin nudi praktičnost jednokratne doze od 3 grama, što poboljšava suradljivost pacijentica. Pivmecilinam primjenjuje se 400 mg tri puta dnevno tijekom tri do pet dana.

Fluorokinoloni (ciprofloksacin, levofloksacin) nekada su bili lijek prvog izbora, no zbog rastuće rezistencije i rizika od ozbiljnih nuspojava (oštećenje tetiva, periferna neuropatija) danas se rezerviraju za slučajeve kada drugi lijekovi nisu učinkoviti ili za liječenje pijelonefritisa.

Kod infekcija uzrokovanih bakterijom Proteus, terapija se uvijek temelji na antibiogramu. Proteus je prirodno otporan na nitrofurantoin (koji zahtijeva kiseli pH za djelovanje, a Proteus alkalizira urin), stoga ovaj lijek nije učinkovit. Cefalosporini treće generacije, kotrimoksazol (ako je bakterija osjetljiva) ili fluorokinoloni češći su terapijski izbori za Proteus infekcije.

Tijekom antibiotske terapije važno je: uzimati lijek u propisanim razmacima i do kraja propisanog trajanja (čak i ako se simptomi povuku nakon dva do tri dana), piti dovoljno tekućine (najmanje 1,5 do 2 litre dnevno) te pratiti odgovor na terapiju. Ako se simptomi ne poboljšaju unutar 48 do 72 sata, potrebna je ponovna procjena i eventualna promjena antibiotika.

Brusnica i prirodna prevencija

Preparati brusnice mogu smanjiti učestalost ponavljajućih uroinfekcija zahvaljujući proantocijanidinima koji sprječavaju prianjanje bakterija, no ne zamjenjuju antibiotike u liječenju aktivne infekcije.

Brusnica (Vaccinium macrocarpon) godinama je predmet istraživanja u kontekstu prevencije uroinfekcija. Njezino djelovanje pripisuje se proantocijanidinima tipa A (PAC-A), molekulama koje sprječavaju prianjanje fimbrija bakterije E. coli na sluznicu mokraćnog mjehura. Bez mogućnosti prianjanja, bakterije bivaju isprane tijekom mokrenja.

Rezultati studija su mješoviti, no recentna meta-analiza objavljena u časopisu Frontiers in Nutrition (2024.) analizirala je podatke iz 6.211 ispitanika i utvrdila da preparati brusnice smanjuju rizik od uroinfekcije s relativnim rizikom od 0,70. Kod žena s ponavljajućim infekcijama, učinak je bio posebno izražen. Važno je napomenuti da sok od brusnice sadrži znatno manje PAC-A od koncentriranih kapsula ili tableta, a potrebna dnevna doza PAC-A iznosi najmanje 36 miligrama.

Osim brusnice, dokazane mjere prevencije uključuju: unos dovoljne količine tekućine (potiče redovito mokrenje i ispiranje bakterija), mokrenje odmah nakon spolnog odnosa (smanjuje broj bakterija u uretri), brisanje nakon mokrenja od naprijed prema natrag (sprječava prijenos crijevnih bakterija), izbjegavanje iritansa poput parfemiranih intimnih sapuna i vaginalnih sprejeva, nošenje pamučnog donjeg rublja i izbjegavanje pretjerano tijesne odjeće te redovito pražnjenje mokraćnog mjehura bez odgađanja mokrenja.

D-manoza, prirodni šećer prisutan u nekim vrstama voća, još je jedan suplement koji se istražuje za prevenciju uroinfekcija. Djeluje slično proantocijanidinima — veže se za fimbrije E. coli i sprječava prianjanje na sluznicu. Neke studije pokazuju obećavajuće rezultate, no potrebna su veća klinička ispitivanja za definitivne zaključke.

Probiotici koji sadrže sojeve Lactobacillus (posebno L. rhamnosus i L. reuteri) mogu pomoći u održavanju zdrave vaginalne flore, koja predstavlja prirodnu barijeru protiv uropatogena. Vaginalna primjena probiotika pokazala je bolje rezultate od oralne u kontekstu prevencije uroinfekcija.

Ponavljajuće (rekurentne) infekcije mokraćnih puteva

Rekurentne uroinfekcije definiraju se kao tri ili više epizoda godišnje ili dvije u šest mjeseci, a zahtijevaju detaljnu urološku obradu i dugoročnu strategiju prevencije.

Ponavljajuće uroinfekcije predstavljaju značajan medicinski problem koji bitno narušava kvalitetu života. Procjenjuje se da 20 do 30 posto žena koje dožive prvu uroinfekciju imaju recidiv unutar šest mjeseci, a kod nekih se infekcije vraćaju više puta godišnje.

Razlikujemo dvije situacije: relaps (povratak iste bakterije unutar dva tjedna od završetka terapije, što ukazuje na nedovoljno liječenje ili perzistentni izvor) i reinfekciju (nova infekcija drugom bakterijom ili istom vrstom nakon duljeg intervala). Relaps zahtijeva dulju antibiotsku terapiju i detaljnu dijagnostičku obradu, dok je reinfekcija češća i obično povezana s čimbenicima rizika koji se mogu modificirati. Hrvatska medicinska literatura, uključujući smjernice ISKRA-e, preporučuje sistematičan pristup ponavljajućim infekcijama — o tome više piše portal PLIVAzdravlje.

Kod pacijenata s rekurentnim infekcijama nužna je temeljita dijagnostička obrada. Ultrazvuk bubrega i mokraćnog mjehura isključuje strukturne anomalije i kamence. Mjerenje rezidualnog urina nakon mokrenja otkriva nepotpuno pražnjenje mjehura. Cistoskopija (pregled unutrašnjosti mjehura kamerom) može otkriti tumore, kamence ili kronične promjene sluznice. Kod djece i mlađih osoba važno je isključiti vezikoureteralni refluks.

Preventivne strategije kod rekurentnih infekcija uključuju: kontinuiranu niskodoznu profilaksu (mali doza antibiotika svaku večer tijekom tri do šest mjeseci), postkoitalnu profilaksu (jednokratna doza antibiotika nakon spolnog odnosa kod žena kod kojih su infekcije povezane sa seksualnom aktivnošću), samoiniciranu terapiju (pacijentica kod prvih simptoma sama započne trodnevnu antibiotsku kuru prema prethodnom dogovoru s liječnikom) te vaginalne estrogene kod postmenopauzalnih žena (obnavljaju vaginalnu floru i smanjuju kolonizaciju uropatogenima).

Infekcije mokraćnih puteva kod djece

Uroinfekcije kod djece često su prvi znak urođene anomalije mokraćnog sustava poput vezikoureteralnog refluksa, stoga svaka epizoda zahtijeva ultrazvučnu pretragu i urološku procjenu.

Infekcije mokraćnih puteva kod djece zaslužuju posebnu pozornost jer se razlikuju od onih u odrasloj dobi po prezentaciji, dijagnostici i mogućim posledicama. Kod dojenčadi simptomi su nespecifični: povišena temperatura bez jasnog ishodišta, razdražljivost, odbijanje hrane, povraćanje ili nenapredovanje. Kod veće djece simptomi su sličniji onima u odraslih — peckanje pri mokrenju, učestalo mokrenje, noćno mokrenje kod prethodno "suhog" djeteta ili bolovi u trbuhu.

Prikupljanje uzorka urina kod dojenčadi i male djece predstavlja izazov. Vrećica zalijepljena na perineum praktična je metoda, no ima visoku stopu kontaminacije i nepouzdana je za urinokulturu. Kateterizacija ili suprapubična aspiracija (uzorkovanje iglom kroz trbušnu stijenku izravno iz mjehura) pouzdanije su metode, premda su invazivnije.

Prva epizoda uroinfekcije kod djeteta zahtijeva ultrazvučni pregled bubrega i mokraćnog sustava. Ukoliko se otkrije dilatacija kanalnog sustava ili postoji sumnja na refluks, indicirana je mikcijska cistouretrografija — pretraga pri kojoj se kontrastno sredstvo ubrizga u mjehur i prati njegovo kretanje tijekom mokrenja, čime se otkriva eventualni povrat urina prema bubregu.

Vezikoureteralni refluks prisutan je kod 25 do 40 posto djece s uroinfekcijom. Stupnjevi refluksa kreću se od blagog (I. stupanj, urin doseže samo mokraćovod) do teškog (V. stupanj, teška dilatacija mokraćovoda i bubrežne nakapnice). Blagi oblici često se spontano povuku rastom djeteta, dok teški stupnjevi mogu zahtijevati kiruršku korekciju. Neliječeni visokostupanjski refluks dovodi do refluksne nefropatije — kroničnog oštećenja bubrega koje može rezultirati hipertenzijom i bubrežnom insuficijencijom.

Liječenje uroinfekcija kod djece provodi se antibioticima prilagođenima dobi i tjelesnoj težini. Kod dojenčadi mlađe od tri mjeseca s febrilnom uroinfekcijom preporučuje se bolničko liječenje intravenskim antibioticima. Starija djeca s nekompiliciranim cistitisom mogu se liječiti ambulantno oralnim antibioticima tijekom tri do sedam dana.