Kako su nastali rječnici | Kako su postali riječnici | Nastanak riječnika

Od Vrančićeva "Dictionariuma" do digitalnih portala — put hrvatskih rječnika kroz stoljeća

Prvi poznati rječnik s hrvatskim jezikom objavio je Faust Vrančić 1595. godine pod naslovom "Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum", a od tada su hrvatski leksikografi stvarali temeljna djela koja su oblikovala suvremeni hrvatski jezik i nacionalni identitet.

Rječnici nisu samo zbirke riječi poredane po abecedi. Oni su ogledala kulture, svjedoci jezičnog razvoja i čuvari identiteta naroda koji ih stvara. U slučaju hrvatskog jezika, povijest rječnika nerazdvojivo je isprepletena s poviješću samog naroda — s borbom za očuvanje vlastitog jezičnog izraza u okruženju velikih imperija, s nastojanjima da se uspostavi standardni književni jezik i s potrebom da se kulturno nasljeđe zabilježi i sačuva za buduće generacije.

Nastanak rječnika oduvijek je bio povezan s praktičnim potrebama — od komunikacije između naroda koji govore različitim jezicima do obrazovanja, tumačenja svetih tekstova i, naposljetku, izgradnje nacionalnog identiteta. U hrvatskom slučaju, leksikografija je od samih početaka bila čin kulturnog otpora i afirmacije — svaki rječnik bio je dokaz da hrvatski jezik postoji, da je bogat i da zaslužuje biti zabilježen.

Ovaj članak prati razvojni put hrvatskih rječnika od prvih rukopisnih glosara u samostanima do suvremenih digitalnih platformi poput Hrvatskog jezičnog portala, otkrivajući kako su generacije leksikografa, jezikoslovaca i entuzijasta gradili temelje onoga što danas poznajemo kao suvremeni hrvatski jezik.

Faust Vrančić i prvi tiskani rječnik s hrvatskim jezikom (1595.)

Faust Vrančić, šibenski polihistor i izumitelj, objavio je 1595. u Veneciji petojezični rječnik "Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum" koji je uključivao latinski, talijanski, njemački, dalmatinski (hrvatski) i mađarski jezik — prvo tiskano leksikografsko djelo s hrvatskim riječima.

Faust Vrančić (1551.–1617.) bio je renesansni čovjek u punom smislu riječi — izumitelj, diplomat, svećenik i jezikoslovac. Rođen u Šibeniku u uglednoj obitelji, obrazovao se u Padovi, a životni put odveo ga je na dvorove europskih vladara. No, unatoč svim postignućima — uključujući poznati nacrt padobrana koji mu je donio trajnu slavu u povijesti tehnike — njegovo leksikografsko djelo ima posebnu težinu za hrvatsku kulturu.

Njegov "Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum" (Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika) objavljen je u Veneciji 1595. godine i sadrži oko 5.000 natuknica na pet jezika. Vrančić je hrvatski jezik nazvao "dalmatinskim" (Dalmatice), što je bio uobičajen naziv u to doba. Rječnik je organiziran abecednim redom prema latinskim natuknicama, uz prijevode na preostala četiri jezika.

Značaj Vrančićeva rječnika nadilazi puko bilježenje riječi. On je dokazao da je hrvatski jezik ravnopravan ostalim europskim jezicima — latinskom, talijanskom, njemačkom i mađarskom. U vrijeme kada su mnogi smatrali slavenske jezike "nedovoljno razvijenima" za pisanu kulturu, Vrančić je svojim djelom poslao jasnu poruku: hrvatski jezik ima svoju strukturu, svoje bogatstvo i svoje pravo na pisanu formu. Prema Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, ovaj rječnik smatra se pravim početkom hrvatske leksikografije.

Vrančićev rječnik poslužio je kao temelj kasnijim leksikografima. Jakov Mikalja, Bartol Kašić i drugi autori koristili su ga kao polazište za svoja djela, proširujući i obogaćujući leksičku građu novim riječima, izrazima i značenjima. Tako je djelo jednog šibenskog polihistora postalo kamen temeljac čitave jedne leksikografske tradicije.

Mikalja, Belostenec i Della Bella — trojica velikana barokne leksikografije

U 17. i 18. stoljeću trojica isusovaca i pavlina — Jakov Mikalja, Ivan Belostenec i Ardelio Della Bella — stvorili su opsežne rječnike koji su prvi put sustavno obradili hrvatski leksik, gramatičke oblike i frazeologiju, postavljajući temelje sustavne hrvatske leksikografije.

Sedamnaesto i osamnaesto stoljeće donijeli su pravi procvat hrvatske leksikografije. Tri velika djela nastala u tom razdoblju predstavljaju stupove na kojima počiva čitava kasnija leksikografska tradicija.

Jakov Mikalja (1601.–1654.), isusovac rodom iz Italije koji je djelovao među Hrvatima, objavio je 1649. godine u Loretu djelo "Blago jezika slovinskoga" (Thesaurus linguae Illyricae). Ovaj talijansko-hrvatski rječnik sadrži oko 25.000 natuknica i smatra se prvim pravim rječnikom hrvatskog jezika u užem smislu. Mikalja je u svoj rječnik uključio ne samo pojedinačne riječi, već i izraze, poslovice i frazeološke konstrukcije, čime je zabilježio živi jezik kakvim su ga govorili obični ljudi. Uz rječnik je priložio i kratku gramatiku, što djelo čini još vrjednijim za proučavanje jezika toga doba.

Ivan Belostenec (1594.–1675.), pavlin iz Varaždina, autor je monumentalnog dvosveščanog rječnika "Gazophylacium" ("Riznica") koji je objavljen tek posthumno, 1740. godine. Prvi svezak, "Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium", sadrži latinsko-hrvatski dio, dok drugi svezak donosi hrvatsko-latinski dio. Rječnik obuhvaća impresivnih 40.000 natuknica i dugo je vremena bio najopsežnije leksikografsko djelo na ovim prostorima. Belostenec je koristio kajkavsku jezičnu osnovicu s primjesama čakavskog i štokavskog, što njegovo djelo čini dragocjenim izvorom za proučavanje svih triju hrvatskih narječja.

Ardelio Della Bella (1655.–1737.), talijanski isusovac koji je desetljećima živio i djelovao u Dubrovniku, objavio je 1728. godine rječnik "Dizionario italiano-latino-illirico" u Veneciji. Della Bellin rječnik temelji se na dubrovačkom govoru i obiluje primjerima iz hrvatske književnosti — posebice iz djela dubrovačkih pisaca poput Gundulića i Palmotića. Time je Della Bella napravio nešto revolucionarno: umjesto da samo prevodi riječi, on ih je potkrijepio citatima iz književnih djela, pokazujući kako se riječi zaista koriste u kontekstu. Ovaj pristup anticipirao je suvremenu leksikografsku praksu za gotovo dva stoljeća.

Akademijin rječnik — monumentalno djelo hrvatske kulture

"Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika" Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU) najopsežniji je povijesni rječnik južnoslavenskih jezika — objavljivao se od 1880. do 1976. u 23 sveska s preko 280.000 natuknica, a na njemu su radile generacije hrvatskih jezikoslovaca pod vodstvom Đure Daničića i kasnijih urednika.

Kada je 1866. godine osnovana Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti — HAZU) u Zagrebu, jedan od prvih velikih projekata bio je izrada opsežnog povijesnog rječnika. Ovaj ambiciozni pothvat trajao je gotovo jedno stoljeće i rezultirao je djelom koje nema premca u južnoslavenskoj leksikografiji.

Rad na rječniku pokrenuo je srpski jezikoslovac Đuro Daničić, koji je bio prvi urednik i koji je postavio metodologiju rada. Nakon njegove smrti 1882. godine, uredništvo su preuzeli hrvatski filolozi — Matija Valjavec, Pero Budmani i Tomislav Maretić, a kasnije i brojni drugi. Svaki od njih unio je vlastiti pristup i znanje, ali svi su slijedili temeljno načelo: rječnik mora obuhvatiti što veći dio leksičkog blaga kako ga bilježe pisani izvori od najstarijih vremena do suvremenog doba.

Prvi svezak objavljen je 1880. godine, a posljednji, dvadeset treći svezak, tiskan je 1976. Rječnik sadrži preko 280.000 natuknica i predstavlja enciklopedijsko djelo u pravom smislu — svaka natuknica popraćena je etimologijom, gramatičkim podacima, detaljnim opisom značenja i obilnim citatima iz književnih i drugih pisanih izvora. Za mnoge riječi donose se potvrde iz tekstova starih i po nekoliko stoljeća, čime rječnik postaje neprocjenjiv izvor za proučavanje razvoja hrvatskog jezika kroz povijest.

Akademijin rječnik nije samo jezikoslovno djelo — on je spomenik kulturne baštine koji dokumentira duhovni i materijalni svijet generacija koje su govorile hrvatskim jezikom. Kroz njegove stranice mogu se pratiti promjene u društvu, tehnologiji, običajima i razmišljanju — od srednjovjekovnih glagoljaških tekstova do književnih djela 19. i 20. stoljeća.

Godina	Rječnik / Djelo	Autor	Broj natuknica	Značaj
1595.	Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum	Faust Vrančić	~5.000	Prvi tiskani rječnik s hrvatskim
1649.	Blago jezika slovinskoga	Jakov Mikalja	~25.000	Prvi pravi hrvatski rječnik
1740.	Gazophylacium (Riznica)	Ivan Belostenec	~40.000	Najopsežniji rječnik tog doba
1728.	Dizionario italiano-latino-illirico	Ardelio Della Bella	~30.000	Književni citati kao primjeri
1835.	Deutsch-Ilirisches Wörterbuch	Ivan Mažuranić i Jakov Užarević	~35.000	Rječnik ilirskog pokreta
1880.–1976.	Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (JAZU)	Đuro Daničić i dr.	~280.000	Najveći povijesni rječnik
1991.	Rječnik hrvatskoga jezika	Vladimir Anić	~50.000	Standardni jednojezični rječnik
2000.	Veliki rječnik hrvatskoga jezika	Vladimir Anić	~70.000	Prošireno izdanje
2006.	Hrvatski jezični portal (HJP)	Novi Liber / SRCE	~110.000	Besplatni digitalni rječnik

Ilirski pokret i jezično ujedinjenje — rječnici kao politički čin

Tijekom ilirskog pokreta 1830-ih i 1840-ih godina rječnici su postali oruđe nacionalnog buđenja — Ljudevit Gaj, Ivan Mažuranić i drugi preporoditelji koristili su leksikografiju za ujedinjenje hrvatskih narječja i stvaranje zajedničkog književnog jezika na štokavskoj osnovici.

Prva polovica 19. stoljeća donijela je pravu revoluciju u poimanju hrvatskog jezika i njegove uloge u društvu. Ilirski pokret, predvođen Ljudevitom Gajem, nije bio samo kulturni pokret — bio je to politički projekt izgradnje moderne hrvatske nacije, a jezik je bio njegov najmoćniji instrument.

U tom kontekstu, rječnici su dobili posve novu ulogu. Nisu više bili samo praktični priručnici za prevođenje ili učenje jezika — postali su manifestacije nacionalnog identiteta, dokazi da Hrvati imaju vlastiti, bogat i razvijen jezik koji zaslužuje ravnopravan status s njemačkim, mađarskim i talijanskim u Habsburškoj Monarhiji.

Ivan Mažuranić i Jakov Užarević objavili su 1842. godine "Deutsch-Ilirisches Wörterbuch" (Njemačko-ilirski rječnik), djelo koje je imalo jasnu praktičnu i političku svrhu: omogućiti Hrvatima da u svim područjima javnog života koriste vlastiti jezik umjesto njemačkog. Rječnik je obuhvaćao terminologiju iz prava, uprave, vojništva, trgovine i svakodnevnog života, čime je dokazivao da hrvatski jezik može funkcionirati kao potpuno razvijen jezik moderne civilizacije.

Bogoslav Šulek (1816.–1895.), kojeg mnogi smatraju ocem hrvatskog znanstvenog nazivlja, objavio je dva ključna terminološka rječnika: "Deutsch-kroatisches Wörterbuch" (Njemačko-hrvatski rječnik, 1860.) i "Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja" (1874.–1875.). Šulekova zasluga je u tome što je za tisuće pojmova iz prirodnih znanosti, tehnike, prava i drugih struka stvorio hrvatske nazive — mnogi od tih naziva koriste se i danas. Riječi poput "kisik" (za Sauerstoff/oxygen), "vodik" (za Wasserstoff/hydrogen), "toplomjer" (za Thermometer) i stotine drugih nastale su upravo u Šulekovu leksikografskom laboratoriju.

Ovaj period jasno pokazuje kako rječnici nisu neutralni popisi riječi — oni su alati oblikovanja stvarnosti. Stvaranjem novih riječi i sustavnim bilježenjem postojećeg leksika, preporoditelji su doslovno gradili jezik kojim će se pisati zakoni, predavati na sveučilištima i tiskati novine. Bez njihova leksikografskog rada, suvremeni hrvatski jezik kakav poznajemo jednostavno ne bi postojao.

Vladimir Anić i moderni jednojezični rječnik

"Rječnik hrvatskoga jezika" Vladimira Anića, prvi put objavljen 1991. godine, postao je najvažniji i najkorišteniji jednojezični rječnik suvremenog hrvatskog jezika — postavivši standard za opisivanje značenja, uporabe i normativnog statusa hrvatskih riječi u modernom dobu.

Godina 1991. bila je prekretnica za Hrvatsku u svakom smislu — uključujući jezikoslovni. Upravo te godine, usporedno s proglašenjem hrvatske neovisnosti, objavljen je "Rječnik hrvatskoga jezika" Vladimira Anića, djelo koje je brzo postalo nezaobilazna referenca za svakoga tko se služi hrvatskim jezikom.

Vladimir Anić (1930.–2000.), profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, posvetio je desetljeća svog profesionalnog života izradi ovog rječnika. Njegov pristup bio je deskriptivan, ali s jasnim normativnim smjernicama — rječnik opisuje kako se riječi zaista koriste u suvremenom hrvatskom jeziku, ali istovremeno nudi preporuke o ispravnoj uporabi, naglascima i stilskim razinama.

Prvo izdanje iz 1991. sadržavalo je oko 50.000 natuknica. Prošireno izdanje iz 1998. donijelo je znatno više građe, a "Veliki rječnik hrvatskoga jezika" iz 2003. (posthumno izdanje koje je priredio Ivo Goldstein) obuhvatio je oko 70.000 natuknica. Svaka natuknica sadrži podatke o naglascima, gramatičkim oblicima, stilskoj razini, značenjima i uporabi u kontekstu.

Ono što Anićev rječnik čini posebnim jest njegova pristupačnost. Za razliku od akademskih rječnika namijenjenih stručnjacima, Anić je pisao za širu javnost — studente, novinare, prevoditelje, učitelje i sve koji žele točno i ispravno koristiti hrvatski jezik. Njegove definicije su jasne, precizne i razumljive, a primjeri uporabe odabrani su iz suvremenog jezika kakvim ga govore i pišu obrazovani govornici.

Anićev rječnik imao je i važnu simboličku ulogu. U vrijeme kada se Hrvatska afirmirala kao samostalna država, on je potvrdio da hrvatski jezik ima vlastiti, samostalni jednojezični rječnik — ključan atribut svakog standardiziranog nacionalnog jezika. Rječnik je pomogao razriješiti mnoge nedoumice oko toga koje su riječi standardne, koje su regionalne, a koje zastarjele, čime je pridonio stabilizaciji jezične norme u ključnom trenutku hrvatske povijesti.

Hrvatski jezični portal — demokratizacija pristupa jeziku

Hrvatski jezični portal (HJP), pokrenut 2006. godine u suradnji nakladnika Novi Liber i Sveučilišnog računskog centra SRCE, prvi je sveobuhvatni besplatni mrežni rječnik hrvatskog jezika s preko 110.000 natuknica — čime je leksikografsko znanje postalo dostupno svakome s pristupom internetu.

Pokretanje Hrvatskog jezičnog portala (hjp.znanje.hr) 2006. godine predstavljalo je pravu revoluciju u pristupu leksikografskim resursima na hrvatskom jeziku. Po prvi put u povijesti, svaki govornik hrvatskog jezika — bilo da se nalazi u Zagrebu, u dijaspori u Njemačkoj ili Australiji, ili bilo gdje drugdje na svijetu — mogao je besplatno i trenutačno provjeriti značenje, naglasak i uporabu bilo koje hrvatske riječi.

Portal objedinjuje građu iz više tiskanih rječnika — Anićeva rječnika, rječnika stranih riječi i drugih izvora — u jedinstvenu digitalnu bazu podataka s intuitivnim sučeljem za pretraživanje. Korisnik jednostavno upiše traženu riječ i dobiva kompletnu leksikografsku obradu: definiciju, naglasak, gramatičke podatke, etimologiju, stilske oznake i primjere uporabe.

Značaj HJP-a daleko nadilazi praktičnu korisnost. On je demokratizirao pristup znanju o jeziku. Prije digitalizacije, kvalitetni jednojezični rječnici bili su skupi — "Veliki rječnik hrvatskoga jezika" koštao je više od 50,00 EUR, što za mnoge obitelji, a posebice studente, nije bio zanemariv iznos. Školske knjižnice nisu uvijek imale najnovija izdanja, a javne knjižnice imale su ograničen broj primjeraka. HJP je sve te prepreke uklonio jednim potezom.

Digitalni format donio je i prednosti koje tiskani rječnik jednostavno ne može ponuditi. Pretraživanje je trenutačno — nema listanja stranica i traženja po abecedi. Korisnik može tražiti i oblike riječi, ne samo osnovni oblik — upiše li "gradovima", portal će ga uputiti na natuknicu "grad". Poveznica između srodnih natuknica omogućuje brzo kretanje kroz mrežu značenja. A ažuriranje je moguće bez ponovnog tiskanja čitavog sveska — nove riječi i značenja mogu se dodavati kontinuirano.

Portal je posebno dragocjen za dijasporu. Druga i treća generacija hrvatskih iseljenika, koja je možda odrastala govoreći hrvatski kod kuće, ali se školovala na drugom jeziku, ima u HJP-u neiscrpan izvor za učenje i njegovanje materinskog jezika. Time HJP postaje ne samo jezični alat, već i sredstvo očuvanja nacionalnog identiteta u globalnom kontekstu.

Rječnici i nacionalni identitet — jezik kao temelj nacije

U hrvatskom kontekstu rječnici su oduvijek bili više od jezičnih priručnika — oni su bili instrumenti nacionalne afirmacije, dokazi jezične samostalnosti i kulturnog identiteta u vremenima kada je sam opstanak hrvatskog jezika bio ugrožen od politika germanizacije, mađarizacije i unitarizma.

Malo je naroda u Europi čija je sudbina tako usko povezana s jezičnim pitanjem kao što je to slučaj s Hrvatima. Kroz stoljeća, hrvatski jezik bio je pod stalnim pritiskom — od pokušaja germanizacije u doba Habsburške Monarhije, preko mađarizacije u 19. stoljeću, do unitarističke jezične politike u Jugoslaviji koja je nastojala hrvatski i srpski prikazati kao jedan jezik.

U svakom od tih razdoblja, rječnici su bili čin otpora. Kada je 1850. godine potpisan Bečki književni dogovor, koji je formalno izjednačio hrvatski i srpski jezik, upravo su leksikografi bili ti koji su uporno bilježili i čuvali specifično hrvatske riječi, izraze i značenja. Akademijin rječnik, iako je u naslovu nosio formulaciju "hrvatskoga ili srpskoga jezika" (po tadašnjoj politici), zapravo je u svojoj građi sačuvao golem dio specifično hrvatskog leksičkog blaga.

Tijekom 20. stoljeća, jezično pitanje bilo je izuzetno osjetljivo. Novosadski dogovor iz 1954. godine ponovno je pokušao uniforme dva jezika, ali je otpor kulminirao objavom "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" 1967. godine — dokumenta koji je izravno proistekao iz leksikografskog rada. Potpisnici Deklaracije — među njima i članovi uredništva Akademijina rječnika — zahtijevali su da se hrvatski jezik prizna kao samostalan i ravnopravan, a ne kao "varijanta" nekog zajedničkog jezika.

Upravo je ta tradicija leksikografskog bilježenja specifično hrvatskih riječi, izraza i jezičnih osobina omogućila da se 1991. godine, nakon proglašenja neovisnosti, relativno brzo uspostavi stabilna jezična norma. Građa koju su generacije leksikografa prikupljale i čuvale poslužila je kao temelj za normativne priručnike, udžbenike i rječnike nove, samostalne hrvatske države.

Digitalna revolucija i budućnost leksikografije

Digitalizacija je iz temelja promijenila leksikografiju — od elektroničkih korpusa i automatskog prikupljanja jezične građe do algoritama za detekciju novih riječi, a budućnost donosi integraciju umjetne inteligencije u izradu i ažuriranje rječnika te izazove očuvanja jezične posebnosti u doba globalizacije.

Prelazak s tiskanog na digitalni medij nije samo promijenio način na koji korisnici pristupaju rječnicima — on je iz temelja preoblikovao sam proces izrade rječnika. Tradicionalna leksikografija zahtijevala je desetljeća ručnog rada: leksikografi su čitali tekstove, ispisivali kartice s primjerima uporabe, sortirali ih i na temelju tog materijala pisali definicije. Akademijin rječnik nastajao je gotovo sto godina upravo tim mučnim, ali temeljitim postupkom.

Suvremena digitalna leksikografija koristi elektroničke korpuse — ogromne baze podataka koje sadrže stotine milijuna riječi iz novina, knjiga, internetskih stranica i drugih izvora. Hrvatski nacionalni korpus (HNK), koji razvija Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sadrži više od 200 milijuna pojavnica i omogućuje leksikografima da u sekundi pronađu sve potvrde neke riječi u kontekstu. Ono za što je tradicionalnom leksikografu trebalo tjednima pregledavanja kartica, digitalni alati ostvaruju gotovo trenutačno.

Algoritmi za automatsku detekciju novih riječi (neologizama) kontinuirano skeniraju medijske tekstove i uočavaju riječi koje se pojavljuju, a kojih nema u postojećim rječnicima. Tako leksikografi mogu brzo reagirati na jezične promjene — od novotvorenica u tehnologiji do posuđenica iz engleskog jezika koje ulaze u svakodnevni govor.

Umjetna inteligencija donosi sljedeću razinu transformacije. Veliki jezični modeli sposobni su analizirati kontekst u kojem se riječ pojavljuje, predlagati definicije, identificirati značenjske promjene i prepoznavati regionalne varijante. No, ova tehnologija donosi i izazove — automatski generirane definicije često su generičke i ne hvataju fine nijanse koje iskusan leksikograf prepoznaje. Stoga je najvjerojatniji scenarij za budućnost suradnja čovjeka i stroja: umjetna inteligencija priprema građu i predlaže definicije, a stručnjaci ih pregledavaju, dotjeruju i obogaćuju kulturnim kontekstom koji strojevi ne mogu razumjeti.

Za mali jezik poput hrvatskog, s nešto više od pet milijuna govornika, digitalna leksikografija predstavlja i priliku i prijetnju. Priliku, jer omogućuje stvaranje resursa koji konkuriraju onima velikih svjetskih jezika. Prijetnju, jer globalizacija i dominacija engleskog jezika kroz digitalne platforme ubrzano unose anglicizme i utječu na jezičnu strukturu. Budućnost hrvatskih rječnika stoga nije samo tehničko pitanje — ona je pitanje kulturne politike i nacionalnog prioriteta.

Umjetna inteligencija i strojno prevođenje — novi izazovi za leksikografiju

Napredak umjetne inteligencije i strojnog prevođenja postavlja nova pitanja pred leksikografiju — dok alati poput neuronskog strojnog prevođenja smanjuju potrebu za klasičnim dvojezičnim rječnicima, istovremeno raste potreba za kvalitetnim jednojezičnim opisima koji služe kao trening-podaci za jezične modele.

Strojno prevođenje doživjelo je revoluciju uvođenjem neuronskih mreža. Suvremeni prevodilački sustavi sposobni su producirati prijevode koji su u mnogim slučajevima razumljivi i upotrebljivi, čak i za jezične parove poput hrvatsko-engleskog koji su donedavno bili izuzetno zahtjevni za strojeve. To je pokrenulo raspravu: jesu li klasični dvojezični rječnici još uvijek potrebni?

Odgovor je složen. Za svakodnevnu komunikaciju — kraće poruke, informativne tekstove, putne potrebe — strojni prijevod često je dostatan. No, za profesionalno prevođenje, književni rad, pravne tekstove i sve situacije gdje preciznost značenja i stilska primjerenost igraju ključnu ulogu, rječnici ostaju nezamjenjivi. Strojni prevoditelj može prevesti riječ, ali ne može objasniti njezinu konotaciju, stilsku razinu, regionalni kontekst ili povijest uporabe — a upravo to rječnik pruža.

Paradoksalno, razvoj umjetne inteligencije zapravo je povećao važnost kvalitetnih leksikografskih resursa. Jezični modeli treniraju se na ogromnim količinama teksta, a kvaliteta njihovih odgovora izravno ovisi o kvaliteti podataka na kojima su trenirani. Dobro obrađeni leksikografski podaci — precizne definicije, ispravni naglasci, pouzdane gramatičke informacije — čine jezične modele boljima i pouzdanijima za hrvatski jezik.

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje aktivno radi na digitalizaciji hrvatskih jezičnih resursa i njihovoj pripremi za uporabu u sustavima umjetne inteligencije. Projekti poput "Struna" (Terminološka baza Instituta) i "Mrežnik" (mrežni rječnik hrvatskog jezika) ne samo da služe ljudskim korisnicima, već postaju i temelj za razvoj jezičnih tehnologija na hrvatskom jeziku.

Za budućnost je ključno osigurati da hrvatski jezik bude adekvatno zastupljen u digitalnom prostoru. Svaki kvalitetni leksikografski resurs, svaki dobro obrađeni korpus i svaka digitalizirana jezična građa doprinose tome da hrvatski jezik ostane vitalan i funkcionalan u digitalnom dobu. Ulaganje u leksikografiju danas nije nostalgični čin čuvanja prošlosti — to je strateško ulaganje u jezičnu budućnost.

Specijalizirani i terminološki rječnici — od medicine do informatike

Uz opće rječnike, hrvatska leksikografija razvila je bogatu tradiciju specijaliziranih i terminoloških rječnika za pojedina stručna područja — od medicine, prava i tehnike do informatike, športa i kulinarske terminologije — koji osiguravaju da se stručni pojmovi mogu izraziti na hrvatskom jeziku.

Suvremeni svijet zahtijeva specijaliziranu terminologiju za svako područje ljudskog djelovanja. Bez stručnih rječnika, stručnjaci bi bili prisiljeni koristiti termine na stranim jezicima — što ne samo da otežava komunikaciju sa širom javnošću, već i ugrožava funkcionalnost jezika u ključnim domenama društvenog života.

Hrvatska tradicija stručne terminologije seže do Bogoslava Šuleka i njegova "Rječnika znanstvenoga nazivlja" iz 1874. godine. Šulek je stvorio tisuće hrvatskih naziva za pojmove iz prirodnih znanosti, matematike i tehnike, a mnogi od tih naziva — kisik, vodik, dušik, tlak, brzina, toplina — toliko su se ukorijenili da ih današnji govornici doživljavaju kao oduvijek postojeće hrvatske riječi.

U 20. i 21. stoljeću, specijalizirani rječnici nastaju u sklopu institucionalnih projekata. Medicinski rječnik Hrvatskog liječničkog zbora, pravni rječnici Pravnog fakulteta, terminološke baze poput "Strune" Instituta za hrvatski jezik — svi ti projekti osiguravaju da se na hrvatskom jeziku može precizno i nedvosmisleno komunicirati u svakom stručnom području.

Informatička terminologija poseban je izazov jer se područje razvija iznimno brzo, a gotovo svi ključni pojmovi izvorno su na engleskom jeziku. Hrvatska informatička terminologija nastojala je pronaći ravnotežu između potrebe za razumljivošću (mnogi korisnici bolje poznaju engleske nazive) i želje za jezičnom čistoćom. Tako su nastali parovi poput "hardver/sklopovlje", "softver/programska podrška", "browser/preglednik" — pri čemu se u praksi najčešće koriste oba oblika, ovisno o kontekstu i ciljnoj publici.

Terminološka baza "Struna" Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje obuhvaća preko 30.000 stručnih naziva iz više od dvadeset područja i slobodno je dostupna na internetu. Ovaj resurs ključan je ne samo za prevoditelje i stručnjake, već i za obrazovni sustav — jer omogućuje da se nastava na svim razinama provodi na hrvatskom jeziku, bez nepotrebnih posuđenica i prijevodnih kalki.

Izvori

• Hrvatska Wikipedija — Faust Vrančić: životopis šibenskog polihistora i izumitelja
• Hrvatska Wikipedija — Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum: opis prvog tiskanog rječnika s hrvatskim jezikom
• Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje — Faust Vrančić i njegov petojezični rječnik iz 1595.
• Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje — Akademijin rječnik (JAZU/HAZU), 1880.–1976.
• Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje — Bogoslav Šulek: otac hrvatskog znanstvenog nazivlja
• Hrvatski jezični portal (HJP) — besplatni mrežni rječnik hrvatskog jezika s više od 110.000 natuknica
• Struna — terminološka baza hrvatskog strukovnog nazivlja (Institut za hrvatski jezik)
• Internet Archive — digitalizirani izvornik Vrančićeva Dictionariuma iz 1595. godine