Je li epilepsija nasljedna bolest?

Epilepsija ima genetsku komponentu, ali rizik prijenosa na potomke je relativno nizak — oko četiri do osam posto ako jedan roditelj ima epilepsiju. Većina djece roditelja s epilepsijom nikada ne razvije napadaje.

Može li osoba s epilepsijom voziti automobil u Hrvatskoj?

Da, osoba s epilepsijom može dobiti vozačku dozvolu pod uvjetom da je bez napadaja najmanje dvanaest mjeseci i da neurolog potvrdi sposobnost za upravljanje vozilom. Za profesionalne vozačke kategorije zahtjevi su stroži.

Što učiniti ako napadaj traje dulje od pet minuta?

Napadaj dulji od pet minuta smatra se status epilepticusom — hitnim medicinskim stanjem. Odmah nazovite 194, nastavite štititi osobu od ozljeda i držite je u bočnom položaju dok čekate pomoć.

Može li se epilepsija potpuno izliječiti?

Kod nekih osoba epilepsija može potpuno nestati, osobito kod dječjih sindroma koji se prerastu s pubertetom. Kod odraslih, neurolog može razmotriti ukidanje lijekova nakon dvije do pet godina bez napadaja.

Smije li osoba s epilepsijom piti alkohol?

Umjerena konzumacija se obično tolerira kod dobro kontrolirane epilepsije uz individualnu preporuku neurologa. Prekomjerno pijenje snižava prag za napadaje i interferira s antiepileptičkim lijekovima.

Kako razlikovati epileptični napadaj od nesvjestice?

Nesvjestica nastupa postupno s vrtoglavicom i mučninom, a oporavak je brz. Epileptični napadaj često nastupa iznenada, praćen je grčenjem i ugrizom jezika, a oporavak je spor uz pospanost i dezorijentaciju.

Napadaj padavice | Kako pomoći osobi koja ima epileptični napadaj

Što je epilepsija i zašto nastaje

Epilepsija je kronični neurološki poremećaj kod kojeg dolazi do ponavljajućih napadaja uzrokovanih prekomjernom električnom aktivnošću moždanih neurona. Procjenjuje se da u Hrvatskoj s epilepsijom živi između 30.000 i 40.000 osoba.

Epilepsija nije jedna jedina bolest nego skupina različitih stanja koja dijele zajedničku osobinu — ponavljajuće epileptične napadaje. Mozak se sastoji od milijardi živčanih stanica (neurona) koje međusobno komuniciraju putem kontroliranih električnih impulsa. Kod osobe s epilepsijom dolazi do iznenadnog, nekontroliranog izboja električne aktivnosti u određenom dijelu mozga ili u cijelom mozgu, što rezultira epileptičnim napadajem.

Uzroci epilepsije mogu biti različiti. Kod nekih osoba uzrok je genetski, što znači da postoji naslijeđena sklonost napadajima. U drugim slučajevima epilepsija nastaje kao posljedica ozljede mozga, moždanog udara, tumora, infekcije središnjeg živčanog sustava (poput meningitisa ili encefalitisa) ili razvojnih poremećaja mozga. Kod otprilike trećine oboljelih točan uzrok nikada se ne utvrdi — takva se epilepsija naziva idiopatskom ili kriptogenom.

Važno je razumjeti da jedan jedini napadaj ne znači nužno epilepsiju. Prema Mayo Clinic, dijagnoza epilepsije postavlja se tek kada osoba doživi najmanje dva neprovocirana napadaja u razmaku od najmanje 24 sata, ili nakon jednog napadaja ako procjena rizika ukazuje na visoku vjerojatnost ponavljanja. Dijagnostički postupak uključuje elektroencefalografiju (EEG), magnetsku rezonanciju mozga (MRI) i detaljne krvne pretrage.

Vrste epileptičnih napadaja

Epileptični napadaji dijele se na fokalne (žarišne), koji započinju u jednom dijelu mozga, i generalizirane, koji zahvaćaju cijeli mozak od samog početka. Svaka vrsta ima specifične simptome i način pojavljivanja.

Prema Međunarodnoj ligi protiv epilepsije (ILAE), epileptični napadaji klasificiraju se u dvije glavne skupine ovisno o tome gdje u mozgu započinje abnormalna električna aktivnost.

Fokalni (žarišni) napadaji

Fokalni napadaji započinju u određenom, ograničenom dijelu mozga. Mogu se pojaviti sa ili bez poremećaja svijesti. Kod fokalnih napadaja s očuvanom sviješću (ranije poznati kao jednostavni parcijalni napadaji) osoba ostaje svjesna, ali može osjetiti neobične senzacije poput trnjenja u ruci, iznenadnog osjećaja straha, čudnog okusa u ustima ili vizualnih smetnji. Kod fokalnih napadaja s poremećenom sviješću (ranije složeni parcijalni napadaji) osoba gubi kontakt s okolinom i može ponavljati besciljne pokrete poput mljackanja usnama, trljanja ruku ili lutanja prostorom. Ti napadaji najčešće traju jednu do dvije minute.

Generalizirani napadaji

Generalizirani napadaji zahvaćaju oba moždana polutka od samog početka. Postoji nekoliko podvrsta:

Toničko-klonički napadaj (grand mal) — najpoznatija vrsta napadaja. U toničkoj fazi tijelo se ukočuje, osoba gubi svijest i pada. U kloničkoj fazi dolazi do ritmičnog trzanja (grčenja) ruku, nogu i trupa. Može doći do ugriza jezika, pojave pjene na ustima i gubitka kontrole nad mokraćnim mjehurom. Traje obično jednu do tri minute.
Apsans napadaj (petit mal) — kratko zamućenje svijesti koje traje pet do trideset sekundi. Osoba ukočeno gleda u prazno, trepće brzo ili pravi suptilne pokrete poput mljackanja. Osobito je čest kod djece i može se lako previdjeti jer izgleda kao da dijete jednostavno ne obraća pozornost.
Miokloni napadaj — kratki, iznenadni trzaji mišića, najčešće ruku ili nogu, koji traju tek djelić sekunde.
Tonički napadaj — ukočenost mišića, obično leđa, ruku i nogu, bez kloničke faze trzanja.
Atonički napadaj (drop attack) — nagli gubitak mišićnog tonusa koji uzrokuje iznenadni pad na tlo.

Vrsta napadaja	Trajanje	Glavni simptomi	Svijest
Toničko-klonički (grand mal)	1–3 minute	Ukočenost, trzanje, pjena na ustima, ugriz jezika	Potpuni gubitak
Apsans (petit mal)	5–30 sekundi	Ukočen pogled, treptanje, suptilni pokreti	Kratki gubitak
Fokalni s očuvanom sviješću	Do 2 minute	Trnjenje, čudni mirisi/okusi, osjećaj straha	Očuvana
Fokalni s poremećenom sviješću	1–2 minute	Automatizmi (mljackanje, trljanje ruku), zbunjenost	Poremećena
Miokloni	Djelić sekunde	Iznenadni trzaji mišića ruku ili nogu	Obično očuvana
Atonički	Do 15 sekundi	Iznenadni gubitak mišićnog tonusa, pad	Kratki gubitak

Kako prepoznati epileptični napadaj

Najuočljiviji znakovi epileptičnog napadaja su iznenadni pad, ukočenost tijela praćena ritmičkim trzanjem, gubitak svijesti te nesvjesni automatski pokreti. Prepoznavanje napadaja ključno je za pravovremeno pružanje pomoći.

Prepoznavanje epileptičnog napadaja ovisi o vrsti napadaja. Toničko-klonički napadaji najlakše se prepoznaju jer su dramatični — osoba iznenada pada, tijelo joj se ukočuje, a potom slijede ritmički trzaji. Koža može poplavjeti zbog kratkog prestanka disanja u toničkoj fazi, a iz usta se može pojaviti pjena (slina pomiješana sa zrakom). Nakon napadaja slijedi postiktalna faza u kojoj je osoba zbunjena, pospanost, dezorijentirana i može osjećati jak umor ili glavobolju. Ta faza oporavka može trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati.

Apsans napadaji kod djece često prolaze nezapaženo. Roditelji ili učitelji mogu primijetiti da dijete povremeno zastaje usred aktivnosti, ukočeno gleda u prazno nekoliko sekundi, a potom nastavlja kao da se ništa nije dogodilo. Dijete se možda neće ni sjećati epizode. Česti apsans napadaji mogu uzrokovati poteškoće u učenju jer dijete propušta dijelove nastave ili razgovora.

Fokalni napadaji s poremećenom sviješću mogu djelovati zbunjujuće promatračima jer osoba može hodati, govoriti nerazumljive riječi ili ponavljati besciljne pokrete, a pritom ne reagira na oslovljavanje. Važno je ne pokušavati nasilno zaustaviti osobu, nego je nježno usmjeravati dalje od opasnosti.

Kod nekih osoba napadajima prethodi takozvana aura — upozoravajući osjećaj koji se javlja nekoliko sekundi ili minuta prije napadaja. Aura može biti osjećaj nelagode u trbuhu, iznenadni osjećaj straha, neugodan miris, vizualne smetnje ili osjećaj da se situacija već jednom dogodila (déjà vu). Prepoznavanje aure omogućava osobi da se pripremi i zauzme siguran položaj.

Prva pomoć kod epileptičnog napadaja — korak po korak

Najvažnija pravila su ostati smiren, zaštititi osobu od ozljeda, položiti je na bok nakon prestanka grčenja i nikada joj ne stavljati ništa u usta. Hitnu pomoć treba zvati ako napadaj traje dulje od pet minuta.

Kada svjedočite epileptičnom napadaju, pravilno reagiranje može spriječiti ozljede i ubrzati oporavak osobe. Američki CDC i britanski NHS preporučuju iste temeljne korake prve pomoći. Slijedite ove korake:

Korak 1: Ostanite mirni i zabilježite vrijeme

Pogledajte na sat ili mobitel čim napadaj započne. Trajanje napadaja ključna je informacija za liječnika i za odluku treba li pozvati hitnu pomoć. Većina napadaja traje jednu do tri minute i završava spontano.

Korak 2: Osigurajte prostor oko osobe

Uklonite oštre predmete, namještaj ili bilo što čime bi se osoba mogla ozlijediti. Zamolite okupljene da se odmaknu i osigurajte dovoljno prostora. Ako se osoba nalazi na opasnom mjestu (na primjer na cesti ili uz rub stepenica), pokušajte je nježno pomaknuti samo ako je to izvedivo bez rizika za vas i za nju.

Korak 3: Zaštitite glavu

Podmetnite nešto mekano pod glavu osobe — jaknu, jastuk, ručnik ili složenu majicu. To sprječava ozljede glave od udaranja o tvrdu podlogu tijekom grčenja.

Korak 4: Ne sputavajte osobu

Nikada ne pokušavajte pridržavati osobu za ruke, noge ili tijelo kako biste zaustavili grčenje. Napadaj se ne može prekinuti fizičkom silom, a pokušaj sputavanja može uzrokovati ozljede mišića, zglobova ili kostiju i kod osobe i kod pomagača.

Korak 5: Ne stavljajte ništa u usta

Jedan od najraširenijih mitova je da osobi tijekom napadaja treba staviti žlicu, novčanik ili drugi predmet u usta kako ne bi progutala jezik. To je potpuno netočno — fizički je nemoguće progutati vlastiti jezik. Stavljanje predmeta u usta može slomiti zube, ozlijediti desni ili dovesti do gušenja.

Korak 6: Položite osobu u bočni položaj nakon napadaja

Kada grčenje prestane, nježno okrenite osobu na bok (bočni položaj za oporavak). Taj položaj omogućava istjecanje sline iz usta i sprječava gušenje. Provjerite da osoba slobodno diše. Otpustite zategnuću odjeću oko vrata i pojasa.

Korak 7: Ostanite uz osobu do potpunog oporavka

Razgovarajte s osobom mirnim glasom dok dolazi k svijesti. Objasnite joj što se dogodilo jer će vjerojatno biti zbunjena i dezorijentirana. Ne nudite vodu ni hranu dok osoba nije potpuno pri svijesti. Ne ostavljajte je samu.

Korak 8: Pozovite hitnu pomoć (194) ako je potrebno

Nazovite hitnu medicinsku pomoć na broj 194 u sljedećim situacijama: napadaj traje dulje od pet minuta, osoba ne dolazi k svijesti unutar deset minuta nakon napadaja, to je prvi napadaj u životu osobe, napadaji se ponavljaju jedan za drugim, osoba je trudna, osoba ima dijabetes, osoba se ozlijedila tijekom napadaja ili se napadaj dogodio u vodi.

Što nikako ne raditi tijekom napadaja — česti mitovi

Mnogi uobičajeni savjeti o epileptičnim napadajima su opasno pogrešni. Nikada ne stavljajte predmete u usta, ne držite osobu za jezik, ne sputavajte je silom i ne pokušavajte je probuditi bacanjem vode.

Oko epilepsije i epileptičnih napadaja kruži mnogo mitova koji mogu dovesti do opasnog ponašanja svjedoka. Evo najčešćih zabluda i istine:

Mit: Osoba može progutati jezik tijekom napadaja. Istina: Jezik je čvrsto pričvršćen za dno usne šupljine i nemoguće ga je progutati. Stavljanje predmeta u usta može uzrokovati slomljene zube, ozljede desni ili gušenje.
Mit: Osobu treba čvrsto držati da prestane s grčenjem. Istina: Sputavanje može uzrokovati iščašenja, prijelome ili ozljede mišića. Napadaj završava sam od sebe i ne može se prekinuti fizičkim pritiskom.
Mit: Treba primijeniti umjetno disanje tijekom napadaja. Istina: Osoba obično počne normalno disati sama nakon prestanka grčenja. Umjetno disanje potrebno je samo ako osoba prestane disati dulje vrijeme nakon napadaja.
Mit: Epilepsija je psihička bolest. Istina: Epilepsija je neurološko stanje uzrokovano abnormalnom električnom aktivnošću u mozgu. Nije povezana s mentalnim zdravljem niti je zarazna.
Mit: Osobe s epilepsijom ne smiju voditi normalan život. Istina: Uz odgovarajuću terapiju, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), većina osoba s epilepsijom živi potpuno normalno — radi, studira, osniva obitelj i bavi se sportom.

Status epilepticus — hitno stanje opasno po život

Status epilepticus je produljeni napadaj ili niz napadaja bez oporavka svijesti koji traje dulje od pet minuta. To je hitno medicinsko stanje koje zahtijeva trenutačnu intervenciju jer može uzrokovati trajno oštećenje mozga ili smrt.

Prema definiciji ILAE, status epilepticus nastaje kada epileptični napadaj ne prestaje spontano ili kada se napadaji ponavljaju toliko brzo da osoba ne uspijeva doći k svijesti između epizoda. Ranije se smatralo da napadaj mora trajati najmanje trideset minuta da bi se klasificirao kao status epilepticus, no danas se ta granica spustila na pet minuta jer je dokazano da dulji napadaji izazivaju sve veću štetu mozgu s protekom vremena.

Tijekom produljenog napadaja mozak troši ogromne količine kisika i glukoze, a istovremeno se nakupljaju toksični metabolički produkti. To može dovesti do oštećenja neurona, otoka mozga, zatajenja disanja, poremećaja srčanog ritma pa čak i do smrti. Smrtnost od status epilepticusa iznosi između pet i dvadeset posto, ovisno o uzroku, trajanju napadaja i dobi pacijenta.

Ako svjedočite napadaju koji traje dulje od pet minuta, odmah nazovite hitnu medicinsku pomoć na broj 194. U bolnici će liječnici primijeniti intravenski diazepam, lorazepam ili midazolam kako bi zaustavili napadaj. Osobe koje imaju povijest status epilepticusa često nose rektalnu ili bukalnu (za sluznicu obraza) aplikaciju midazolama ili diazepama za hitne situacije.

Epilepsija kod djece

Epilepsija je jedan od najčešćih neuroloških poremećaja u djetinjstvu. Mnogi oblici dječje epilepsije imaju dobru prognozu, a neki potpuno nestaju s odrastanjem.

Epilepsija se najčešće javlja u dječjoj dobi i nakon šezdesete godine života. Kod djece se može pojaviti već u prvim mjesecima života, a različite dobi karakteriziraju različiti sindromi. Febrilne konvulzije, koje se javljaju kod djece između šest mjeseci i pet godina tijekom povišene tjelesne temperature, nisu epilepsija u užem smislu, ali djeca koja ih dožive imaju nešto povišen rizik za kasniji razvoj epilepsije.

Neki specifični dječji epileptični sindromi uključuju:

Benigna rolandička epilepsija — najčešći oblik dječje epilepsije, javlja se između treće i trinaeste godine. Napadaji se obično pojavljuju noću i uključuju trzanje jedne strane lica te otežano gutanje i govor. Gotovo sva djeca prerastu ovaj oblik do puberteta.
Dječja apsans epilepsija — javlja se između četvrte i desete godine. Karakteriziraju je česti, kratki gubitci svijesti (apsansi) koji mogu nastupiti i stotinu puta dnevno. Većina djece dobro reagira na terapiju, a mnoga prerastu bolest.
Westov sindrom (infantilni spazmi) — teški oblik epilepsije koji se javlja u prvoj godini života. Zahtijeva hitnu dijagnostiku i liječenje jer može ozbiljno utjecati na razvoj djeteta.
Lennox-Gastautov sindrom — teški oblik koji se javlja u ranom djetinjstvu s više vrsta napadaja i često je otporan na terapiju.

Djeca s epilepsijom trebaju redovitu neurološku kontrolu. Roditelji i nastavnici trebali bi biti educirani o prepoznavanju napadaja i pružanju prve pomoći. U hrvatskom obrazovnom sustavu djeca s epilepsijom imaju pravo na prilagodbu nastave prema individualnim potrebama.

Liječenje epilepsije

Epilepsija se najčešće liječi antiepileptičkim lijekovima koji kod oko 70 % bolesnika uspješno kontroliraju napadaje. Za ostale postoje opcije poput kirurgije, vagusne stimulacije ili ketogene dijete.

Cilj liječenja epilepsije je potpuna kontrola napadaja uz minimalne nuspojave lijekova. Liječenje uvijek započinje antiepileptičkim lijekovima (AEL), koji su temelj terapije.

Antiepileptički lijekovi

Liječnik odabire lijek ovisno o vrsti napadaja, dobi pacijenta, pratećim bolestima i mogućim interakcijama s drugim lijekovima. Najčešće korišteni antiepileptici uključuju valproat, levetiracetam, lamotrigin, karbamazepin, okskarbazepin i topiramat. Liječenje obično započinje jednim lijekom u niskoj dozi koja se postupno povećava. Ako prvi lijek ne uspije, isprobava se drugi ili kombinacija dvaju lijekova.

Redovito uzimanje lijekova ključno je za uspjeh terapije. Nagli prestanak uzimanja antiepileptika može izazvati teške napadaje, uključujući status epilepticus. Svaka promjena terapije mora biti pod strogim nadzorom neurologa.

Kirurško liječenje

Kada lijekovi ne uspijevaju kontrolirati napadaje (farmakorezistentna epilepsija — otprilike 30 % slučajeva), kirurgija može biti opcija. Epileptička kirurgija uključuje uklanjanje ili izolaciju dijela mozga koji je izvor napadaja. Najbolji kandidati su pacijenti s fokalnom epilepsijom čije je žarište jasno identificirano i nalazi se u dijelu mozga koji se može sigurno ukloniti bez narušavanja važnih funkcija poput govora ili pokreta.

Druge terapijske mogućnosti

Vagusna stimulacija (VNS) — uređaj implantiran pod kožu stimulira vagusni živac i smanjuje učestalost napadaja za trećinu do polovicu kod mnogih pacijenata.
Ketogena dijeta — dijeta s visokim udjelom masti i niskim udjelom ugljikohidrata koja može značajno smanjiti napadaje, osobito kod djece s farmakorezistentnom epilepsijom.
Duboka moždana stimulacija (DBS) — novija metoda kod koje se elektrode implantiraju u određene strukture mozga i putem električnih impulsa smanjuju napadaje.

Život s epilepsijom u Hrvatskoj

Osobe s epilepsijom u Hrvatskoj mogu raditi, voziti, sportati i živjeti potpuno normalno uz dobro kontroliranu bolest. Zakon štiti njihova prava na radnom mjestu, a vozačku dozvolu mogu dobiti nakon razdoblja bez napadaja.

Život s epilepsijom u Hrvatskoj reguliran je zakonskim okvirom koji balansira sigurnost osobe i okoline s pravom na normalan život.

Vozačka dozvola

Prema hrvatskim propisima, osobe s epilepsijom mogu dobiti vozačku dozvolu za osobna vozila (kategorija B) ako su bez napadaja najmanje dvanaest mjeseci, uz potvrdu nadležnog neurologa. Za profesionalne vozače (kategorije C, D, E) zahtjevi su stroži — potrebno je razdoblje od deset godina bez napadaja i bez antiepileptičke terapije. Svaka promjena terapije ili ponovni napadaj zahtijeva novu procjenu sposobnosti za upravljanje vozilom.

Zapošljavanje i radna prava

Zakon o suzbijanju diskriminacije u Hrvatskoj štiti osobe s epilepsijom od diskriminacije na radnom mjestu. Poslodavac ne smije odbiti zaposliti osobu samo zato što ima epilepsiju, osim ako priroda posla doista zahtijeva potpunu odsutnost napadaja (na primjer pilotiranje, rad na visini bez osiguranja ili rad s teškim strojevima). Većina osoba s dobro kontroliranom epilepsijom može obavljati gotovo svaki posao.

Sport i tjelesna aktivnost

Tjelesna aktivnost preporuča se osobama s epilepsijom jer smanjuje stres, poboljšava san i općenito doprinosi boljem zdravlju. Većina sportova je sigurna uz odgovarajuće mjere opreza. Plivanje je dozvoljeno uz nadzor, a ronjenje i alpinizam bez osiguranja se ne preporučuju. Kontaktni sportovi mogu se prakticirati uz zaštitnu opremu i informiranje trenera o stanju.

Udruge i podrška

U Hrvatskoj djeluje Hrvatska udruga za epilepsiju (HUE) koja pruža informacije, savjetovanje i podršku oboljelima i njihovim obiteljima. Savjetovanje je dostupno i putem ambulanti za epilepsiju u velikim kliničkim bolnicama — KBC Zagreb, KBC Rijeka, KBC Split i KBC Osijek imaju specijalizirane timove za liječenje epilepsije.

Prevencija napadaja i svakodnevne mjere

Redovito uzimanje lijekova, dovoljan san, izbjegavanje alkohola i upravljanje stresom najvažniji su čimbenici u prevenciji epileptičnih napadaja.

Iako se epilepsija ne može potpuno spriječiti, osobe s dijagnozom mogu značajno smanjiti učestalost napadaja pridržavanjem određenih pravila:

Redovito uzimanje lijekova — nikada ne preskačite doze i ne mijenjajte terapiju bez konzultacije s neurologom.
Dovoljan i kvalitetan san — nedostatak sna jedan je od najčešćih okidača napadaja. Održavajte redovit raspored spavanja od sedam do devet sati dnevno.
Izbjegavanje alkohola — alkohol snižava prag za napadaje i može interferirati s antiepileptičkim lijekovima.
Upravljanje stresom — kronični stres može povećati učestalost napadaja. Tehnike poput dubokog disanja, meditacije i redovite tjelesne aktivnosti pomažu u upravljanju stresom.
Vođenje dnevnika napadaja — bilježite datum, vrijeme, trajanje, okolnosti i moguće okidače svakog napadaja. Ti su podaci neprocjenjivi za neurologa pri prilagodbi terapije.
Izbjegavanje poznatih okidača — kod nekih osoba napadaje mogu izazvati treperava svjetla (fotosenzitivna epilepsija), dehidracija, preskakanje obroka ili određeni lijekovi.